Kauboji – naš konj za oskarovsku utrku
Hrvatsko društvo filmskih djelatnika jučer je objavilo kako je između deset hrvatskih filmova snimljenih tijekom prošle godine naš kandidat za nagradu Oscar za najbolji film na stranom jeziku film Kauboji redatelja Tomislava Mršića, adaptacija dugovječne kazališne uspješnice Teatra EXIT u režiji Saše Anočića za koju se i nakon šest godina izvođenja traži karta više.
Izbor filma Kauboji možda i nije bio očekivan, pogotovo kad se osvrnemo na filmove koji su bili kandidati tijekom proteklih godina. Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, čija komisija inače tajnim glasovanjem bira našeg kandidata, što je metoda koja je više puta u javnosti kritizirana, pokušalo je od neovisnosti doći do nagrade najrazličitijim filmskim žanrovima. Tako su se među odabranima našle i dvije biografije hrvatskih povijesnih ličnosti (Kontesa Dora Zvonimira Berkovića o Dori Pejačević i Libertas Veljka Bulajića o Marinu Držiću), pokušaj nacionalne epske povijesne drame (Duga mračna noć Antuna Vrdoljaka), domaći kino hitovi poput Maršala Vinka Brešana ili pak animiranih Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića. Redatelj koji je u našoj prilično kratkoj neovisnoj filmskoj povijesti najviše puta bio predložen za nominaciju (čak tri) je Arsen Antun Ostojić, čiji filmovi Ta divna splitska noć, Ničiji sin (adaptacija istoimene drame Mate Matišića) i Halimin put nisu ušli u uži izbor, kao niti jedan drugi hrvatski film u posljednje 22 godine. Meni možda najdraži film s tog popisa su ipak Fine mrtve djevojke Dalibora Matanića, za kojeg urbana legenda tvrdi da je umalo ušao u službenu selekciju Cannesa. Kao što je poznato, jedini film s prostora bivše Jugoslavije koji je ikad dobio Oscara za najbolji strani film jest Ničija zemlja Danisa Tanovića, nastala u koprodukciji.
Izbor Kauboja u vrlo oštroj konkurenciji prilično je neobičan. Sam Mršić našalio se na svoj račun rekavši da je došlo vrijeme da se promijeni običaj da se za Oscara nominiraju jaki filmovi s angažiranom temom. Kauboji nisu film koji nema nikakve šanse – za razliku od nekih drugih domaćih kino-hitova, oni nisu toliko određeni lokalnim koloritom i našim smislom za humor, obiluju citatima američke pop-kulture i općenito su nastali kao posveta westernu, tipičnom američkom filmskom žanru, što bi svakako moglo pridonijeti njihovom prijemu u SAD-u. S druge strane, filmovi poput hermetičnih Projekcija Zrinka Ogreste, ratnog spektakla Kristijana Milića Broj 55 ili Marasovićevog nezavisnog filma Vis-a-Vis, prvog domaćeg metafilma u dugo vremena, također imaju svoje oskarovske kvalitete.
>>Recenzija: Vis-À-Vis – metafilmski biser domaće nezavisne produkcije
Preostaje nam samo podsjetiti se na dosad nominirane filmove. Tu je fantastičan poljski film Ida redatelja Pawela Pawlikovskog, nagrađen na festivalima u Torontu, Londonu i Varšavi, koji se bavi nekima od tema koje su Akademiji omiljene – Holokaust, potraga za identitetom, odnos pojedinca s prošlosti, i sve to u sjajnom crno-bijelom vizualnom izdanju. Mađarski kandidat Bijeli bog osvojio je nagradu Un certain regard u Cannesu, koju su proteklih godina osvojili i neki od filmova nominiranih za ovu nagradu (primjerice grčki Dogtooth). Ne treba zanemariti ni Akademijinu sklonost nordijskom filmu, koji je u prošle dvije godine zaradio nominaciju s dva žanrovski sasvim različita filma (kostimirana drama Kraljevska afera i triler Lov). Švedska je ove godine nominirala film Viša sila, dobitnika nagrade FIPRESCI na festivalu u Motovunu, koji je također predstavljen u Cannesu i Torontu. Ne treba zaboraviti ni turski film Zimski san, apsolutnog pobjednika festivala u Cannesu, koji prikazuje život u Anadoliji i velike klasne razlike. Iako mnoge zemlje još nisu objavile svoje kandidate, već sad je očito kako nas očekuje uzbudljiva utrka i u ovoj ponekad zanemarenoj kategoriji.
>>Motovunski dnevnik – Dan četvrti: Biblijski potop i čudesna Ida
