Kingdom: Kad dvorska intriga susretne horor

Piše: Zvonko Lončar

Jeste li ikada razmišljali kako bi bilo zanimljivo da serija poput Shoguna, osim odlične priče i snažnih karaktera, ima i dodatni začin – bezumne zombije koji napadaju sve žive ljude, odnosno svakoga tko u sebi još ima barem malo krvi? E pa, imam dobre vijesti za vas! Južnokorejska serijska produkcija prije šest godina donijela nam je upravo takvu seriju – riječ je o Kingdomu.

Seriju Kingdom režirao je Kim Seong-hun, a scenarij napisala Kim Eun-hee, koja je ujedno autorica webtoona The Kingdom of the Gods na kojem se serija temelji. U glavnim ulogama nastupaju Ju Ji-hoon, Bae Doona i Ryu Seung-ryong, dok značajne uloge tumače i Kim Sung-kyu te Kim Hye-jun. Većina glumaca su iskusni i priznati predstavnici južnokorejske filmske industrije, a neki od njih, poput Bae Doone, ostvarili su i međunarodne uspjehe. Produkciju serije potpisuje kompanija AStory u suradnji s Netflixom.

Radnja serije smještena je u Koreji tijekom dinastije Joseon, otprilike prije 600 godina, što odgovara razdoblju korejskog srednjeg vijeka. Prikazano je doba obilježeno glađu, korupcijom i političkim intrigama, a središnji motiv priče je pojava misteriozne kuge koja ljude pretvara u zombije.

Serija ima dvije sezone po šest epizoda, koje su objavljene 2019. i 2020. godine. Ipak, te dvije sezone zapravo čine jednu zaokruženu narativnu cjelinu, pa će vas gledanje samo prve ostaviti s gomilom pitanja koja tek treba razriješiti. Podjela na dva dijela vjerojatno je rezultat Netflixove poslovne strategije, s ciljem povećanja broja mjesečnih pretplata, budući da narativno ta podjela nema nikakvog smisla.

Sada kada smo utvrdili osnove, vrijeme je da se pozabavimo time što Kingdom čini izvrsnom serijom, ali i koje joj se mane mogu prigovoriti.

Misteriozna kuga i redateljska lijenost

Kako to već biva, od Aristotela do danas, ako nemate jasno razrađenu priču u kojoj događaji logično proizlaze jedan iz drugoga, imate ozbiljan problem. Dobra je vijest da Kingdom taj problem nema.

Serija započinje kao dvorska intriga u kojoj glavni junak, princ Lee Chang, pokušava otkriti što se događa s njegovim ocem. Dvorom kruže glasine o kraljevoj bolesti, ali po nalogu kraljice svaki je posjet kralju strogo zabranjen.

U prvih nekoliko epizoda gledatelj dobiva dovoljno informacija da shvati temeljnu strukturu priče, a pritom je izbjegnuta zamka preopterećenosti detaljima koje bi bilo teško odmah procesuirati. Više ćete puta podići obrvu i zapitati se: „Što je, dođavola, sad ovo?“, no eventualna sumnja u scenarističke vještine kasnije će biti razriješena uglavnom vješto umetnutim ekspozicijama.

Što se narativnog dijela tiče, serija ipak ima nekoliko zamjerki. Prva koju bih istaknuo je pretjerana upotreba analepse, odnosno retrospekcije ili flashbacka, gdje se gotovo svaki kompleksni narativni čvor rješava povratkom u prošlost i dodatnim objašnjenjem. Možda pretjerujem, ali na mene to ostavlja dojam redateljske lijenosti, jer se slični problemi uvijek rješavaju na isti način. Druga zamjerka odnosi se na povremenu upotrebu ‘slučajnosti’ kako bi se radnja nastavila. Često je bilo moguće ponuditi logičnije objašnjenje za to kako su likovi stigli na određena mjesta ili susreli baš osobe koje traže. Također, ponekad se stječe dojam da likovi prelaze velike udaljenosti u neuobičajeno kratkom vremenu.

No, valja istaknuti da je narativ serije izrazito kvalitetan i dosljedan. Nikada vas neće odvesti u slijepu ulicu niti ostaviti pred izborom da kao gledatelj pristanete praviti budalu od sebe ili da odustanete od serije jer vrijeđa vaš intelekt.

Podsjetnik na The Wire

Sada kada smo rekli nešto o priči, posvetimo se likovima. Najveća pohvala koju mogu dati likovima u Kingdomu jest to što su me podsjetili na, po mom mišljenju, najbolju seriju ikad napravljenu – The Wire (Žica). Iako je The Wire smještena u Baltimore s početka 21. stoljeća, obje serije odlikuju se kompleksnim likovima čija se dubina otkriva postepeno, a karakterni razvoj dolazi organski kroz brojne sukobe kroz koje likovi prolaze.

Kako glavni, tako i sporedni ili pomoćni likovi imaju razrađene prošlosti i jasnu motivaciju za svoje djelovanje. Ta motivacija često ostaje privremeno skrivena od očiju gledatelja, ali upravo to dodatno povećava intrigu i napetost. Svi likovi posjeduju psihološku dubinu i jasno određene karaktere, čiji se puni sjaj otkriva u uvjerljivom emocionalnom naboju koji donosi već spomenuti set glumaca.

Valja napomenuti da nijedan lik nije savršen; svi imaju svoje vrline i mane. Najbolji primjer za to je glavni lik, princ Lee Chang, koji unatoč svom kraljevskom porijeklu nije superioran drugim likovima u borbi niti u razumijevanju svijeta izvan vlastitog klasnog kruga. No, kada je riječ o organizaciji i vodstvu, brzo postaje jasno da mu te vještine mnogo bolje odgovaraju. Kroz seriju se mijenja, upoznaje svijet koji prije nije poznavao i kroz borbu, žrtvu i gubitak njegove kvalitete rastu – postaje bolji ratnik (iako i dalje ne najbolji), empatičnija osoba prema svojim suborcima i podanicima te, na kraju krajeva, mudriji vladar. Sve te promjene dolaze prirodno i razumljivo za gledatelja.

Hvalevrijedan antagonist

Naravno, film ili serija bez ozbiljnog antagonista ne može imati ni protagonista vrijednog spomena. Ako djelo nema ni jedno ni drugo, bolje je dan provesti gledajući mačke kako se izležavaju na dvorištu nego buljiti u ekran. Ni tu Kingdom ne pada na testu. Zlikovac naše priče je prijeteća, inteligentna i motivirana ličnost Cho Hak-ju, kojeg glumi južnokorejska glumačka veličina Ryu Seung-ryong. I on je, kao i glavni lik, osoba koju možete razumjeti i koja daje jasne razloge za svoje postupke. Na kraju, i on vjeruje da je ono što radi ispravno, makar put do cilja bio pun patnje i nasilja.

Možda bih kao malu manu kod likova istaknuo jednog od sporednih protagonista. Iako nije loše napisan, njegova komična plašljivost i nespretnost dobivaju, po mom mišljenju, previše prostora. No to je, naravno, stvar osobnog ukusa.

Produkt prirodnih procesa

Budući da je riječ i o zombie hororu, vrijedi reći nešto i o tom aspektu. Zombiji se u svijet fikcije mogu uvesti na dva načina – jedan je putem magije, što je lakše i jeftinije rješenje jer ne zahtijeva dodatna objašnjenja; drugi način, koji koristi i Kingdom, jest prikaz zombija kao produkta prirodnih procesa unutar fikcionalnog svijeta. Serija to odlično koristi: zombiji nisu samo prijetnja, već i misterij koji se prema kraju sve više razotkriva kroz postupno širenje znanja o svijetu.

Zombiji su u Kingdomu prikazani kao bezumne zvijeri koje privlači krv živih bića, a kada im se približe, njihova prirodna reakcija je pokušati ih pojesti. Iako nisu inteligentni, u velikim skupinama predstavljaju zastrašujuću masu, što serija izvrsno prikazuje gledateljima. Što se tiče izgleda, šminka i praktični efekti su na visokoj razini te značajno doprinose autentičnosti horora. Upravo ti praktični efekti ovdje daju daleko bolje rezultate od brojnih CGI ili AI produkta sadašnjice, što Kingdom čini još uvjerljivijim i dojmljivijim horor iskustvom.

Naravno, prijetnja zombija najbolje se očituje u uvjerljivim reakcijama glumaca, a taj je posao u seriji odlično odrađen. Kao što smo već spomenuli, u Kingdomu nema svemoćnih likova koji znaju kako riješiti svaki problem. To se posebno vidi u reakcijama likova na zombije – početni šok gotovo ih onemogućuje za bilo kakvu reakciju, no kroz niz borbi postaju znatno sposobniji nositi se s prijetnjom jer uče slabosti svojih protivnika.

Napetost i slika feudalne Koreje

Moram priznati da me serija na samome početku malo zavarala. Već pri prvom susretu sa zombijem koristi se posve izlizana strategija jump-scarea i prvo što sam pomislio bilo je: „O, Bože, ne opet beskonačan niz tog sranja.“ Srećom, takav filmski postupak kasnije se koristi vrlo rijetko, a serija umjesto toga donosi niz osvježavajućih rješenja u gradnji napetosti zbog prijetnje zombijima.

Što se tiče režije, redatelj Kim Seong-hun donio je sliku feudalne Koreje koja je u skladu s historijskim zapisima tog razdoblja. To je vidljivo i u scenografiji i kostimografiji. Prostori radnje, kao i kostimi likova, jasno odražavaju klasnu strukturu svijeta u kojem se radnja odvija.

I dok su scenografija i kostimografija težile povijesnoj autentičnosti i u tome uvelike uspjele, ponekad setovi izgledaju neživotno, kao da im nedostaje sitnih detalja koji bi cijelu sliku podigli i udahnuli joj život. Upravo zbog toga, neke scene ostavljaju dojam kazališne, a ne filmske produkcije. Ako ste gledali Shogun, nakon što pogledate Kingdom, bit će vam jasno na što mislim. Naravno, ako usporedite vrijednost produkcije dviju serija (Kingdom je za 12 epizoda utrošio nešto manje od 30 milijuna dolara, a Shogun za 10 epizoda čak 250 milijuna), stvari će biti još jasnije.

Upitan tempo serije

Ono što pomalo bode u oko jest neujednačen tempo serije, što je zapravo očekivana posljedica miješanja žanrova političke ili dvorske intrige i zombie horora. Kada je riječ o političkim intrigama, radnja teče sporo: raspoređuju se figure, postavljaju zamke, isčekuju se rezultati procesa koji su pokrenuti i koje je teško zaustaviti. Takav tempo prirodan je za ovaj žanr i jasno je vidljiv i u drugim serijama poput Shoguna ili Game of Thronesa, osobito u početnim sezonama dok su scenaristi još uvijek bili osobe koje žive na planetu Zemlji.

Kad je u pitanju žanr zombie horora, stvari su nešto drugačije. Tempo je zbog naravi samih zombija znatno brži, jer oni u biti nisu kompleksna bića niti ih sputavaju posebna društvena pravila. U određenim uvjetima spavaju, u drugim traže ljudsku krv – 0 ili 1. A kad traže krv, teže tome da do nje dođu najkraćom mogućom rutom. Zbog toga je tempo serije, kad su zombiji u igri, daleko brži, osobito u usporedbi s epizodama u kojima zombiji ne igraju nikakvu ulogu i nisu prisutni na sceni. Posebno je to izraženo u početnim epizodama, gdje gledatelj još ne poznaje likove i tek otkriva temeljne odnose i narativne linije, a zombija skoro pa i nema na sceni.

Zaključno, Kingdom je serija koju vam svakako preporučujem ako volite odlično napisane scenarije, kompleksne likove i kvalitetnu režiju. Nijedna od navedenih mana u tekstu iznad ne umanjuje činjenicu da je riječ o sadržaju vrijednom gledanja, čak i ako niste ljubitelj političkih intriga ili zombie horora. Iako je kraj druge sezone ostavio otvorena vrata za nastavak priče, to se zasad nije ostvarilo kroz novu sezonu.

Filmski prequel je razočaranje, ali serija se isplati pogledati

Nažalost, snimljen je prequel film, Kingdom: Ashin of the North. Najradije o njemu ne bih ni pisao, jer je riječ o jednostavno lošem filmu, a tih sat i pol provedenih uz takav proizvod još je teže podnijeti nakon gledanja izvrsne serije. Da stvari budu bizarnije, iza filma stoje isti redatelj i scenaristica, ali rezultat djeluje kao da su ga radili ljudi koji ne razumiju što Kingdom čini posebnim.

Najveće razočaranje je prikaz glavnog lika, Ashin, čiji karakter u ovom filmu nalikuje nekoj vrsti hladnog, osvetoljubivog girl-bossa bez prave unutarnje dinamike. U odrasloj dobi glumi je Jun Ji-hyun, koja inače ima visoku glumačku reputaciju, ali ovdje djeluje neuobičajeno suzdržano i gotovo potpuno lišeno psihološke dubine, kao da nema nikakav emocionalni raspon. Teško je shvatiti takav rezultat, s obzirom na njezine dosadašnje uloge – pitanje je je li riječ o redateljskoj odluci ili o scenariju koji joj jednostavno nije dao dovoljno materijala za slojevitost.

Priča je monotona, događaji se nižu bez jasne logike, a pritom se često krše i pravila svijeta uspostavljena u seriji. Antagonisti su nebitni sporedni likovi, a većina muških likova prikazana je ili kao nesposobna ili kao zla. Sve zajedno ostavlja dojam kao da je Netflix zombi ugrizao Kingdom i pretvorio ga u film koji može fascinirati samo one koji ne cijene ništa od onoga što seriju čini posebnom.

Sve u svemu, film slobodno preskočite – seriju svakako pogledajte. Dovoljno sam ja propatio zbog filma, ne trebate i vi.