novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Književnici koji više nisu dobrodošli u čitankama

Foto: facebook.com
Vrijeme čitanja: 5 minute
Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

Prilikom svake promjene političkog poretka, pa tako i naše tranzicije iz socijalizma u demokraciju, dolazi do mnogih promjena, od kojih se neke tiču i obrazovnog sustava, školskih programa i kulture općenito. Tako su se 90-ih u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, na primjer, odjednom počeli postavljati tekstovi prilično jakog nacionalnog naboja, poput drame Sin domovine Augusta Cesarca, Demetrove Teute i adaptacije dugo zabranjenih Ognjišta Mile Budaka za kazalište. S obzirom na svoju prirodu, demokracija ne može pojedine autore zabraniti, ali im može namijeniti tzv. damnatio memoriae, odnosno istjerati ih iz kolektivnog sjećanja na razne načine, prvenstveno izostavljanjem tih autora iz školskih programa.

Neki od autora o kojima ću pisati preživjeli su čistke hrvatskih nastavnih programa, ali imaju tu nesreću da su svoja djela napisali u 20. stoljeću, koje je u nastavi književnosti u srednjim školama, unatoč pluralizmu književnih pravaca, stisnuto u otprilike 8 mjeseci nastave. Tako se primjerice najčešće obrađuje samo rana faza stvaralaštva Ive Andrića, koja je vezana uz antologijsku zbirku Hrvatska mlada lirika i zbirke Nemiri Ex Ponto, dok se njegovi veliki romani poput Travničke hronike ili Na Drini ćuprije ovlaš spomenu. Slična je i sudbina Meše Selimovića, čiji se roman Derviš i smrt tek spominje kao roman egzistencijalne tematike. Da ne duljimo, prošli mjesec predlagali smo krimiće, a ovaj mjesec donosimo vam izbor pet književnika koji su iščezli iz hrvatskih čitanki i kolektivnog sjećanja, ali polagano doživljavaju svoj revival.

Danilo Kiš: Grobnica za Borisa Davidoviča

Danilo Kiš, srpski književnik židovskog podrijetla, u književnosti se javlja kratkim romanima Mansarda Psalam 44, a tijekom svoje karijere zahvaljujući kozmopolitskom i slobodoumnom duhu doživio je i izvrstan prijem u inozemstvu, posebno u Francuskoj gdje je pred kraj života i djelovao kao lektor na fakultetu u Strasbourgu. Ipak, za uvod u Kiša predlažemo vam Grobnicu za Borisa Davidoviča, zbirku sedam priča čiji su likovi fiktivni revolucionara raznih pobuda koji su suočeni s izdajom, državnim progonom, tajnim službama, suđenjima i sličnim nedaćama koje se vezuje uz život u totalitarnom društvu. Priče se bave i patološkom stranom ljudske prirode, odnosno samim zlom unutar pojedinca, sustava, ideologije i svih drugih aspekata društva.

Upravo se zbog takve tematike Grobnica našla na udaru režimskih cenzora, ali je doživjela veliki uspjeh među publikom i ozbiljnom književnom kritikom. Djelo Danila Kiša najčešće se zbog  isprepletanja realnosti i dokumentarnog i intertekstualnosti koja prožima njegovo djelo smatralo jednim od prvih predstavnika postmodernizma u književnosti bivše Jugoslavije, a njegov rad ponovno je došao u središte pažnje prilično nesretnim spletom okolnosti – Ivica Buljan uprizorio je centralnu pripovijetku ove zbirke, ali se u središtu medijske pozornosti ta predstava nije našla ni zbog Kiša niti zbog Buljana, već zbog jedne eksplicitne scene o čijoj se prirodi raspravljalo nekoliko tjedana.

Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

Ivo Andrić: Na Drini ćuprija

Dok se za nasljeđe Danila Kiša ne bori gotovo nitko, za nasljeđe Ive Andrića, jedinog dobitnika Nobelove nagrade s prostora bivše Jugoslavije,  bore se hrvatska, srpska i bosanskohercegovačka književnost. Stvari stoje ovako – njegova prva faza vezana je uz hrvatski jezik i poeziju, dok su njegova najznačajnija djela (romani Travnička hronika, Prokleta avlija i Na Drini ćuprija) tematikom vezani uz susret zapada i istoka na tlu Bosne i Hercegovine, a pretežno napisani na jeziku koji se doista mora okarakterizirati kao srpsko-hrvatski. Možda je njegovo neizjašnjavanje po tom pitanju i njegov najveći krimen u očima nacionalista.

Na Drini ćuprija roman je koji svjedoči četristogodišnjoj povijesti višegradskog mosta na Drini, višegradske kasabe i svega što se oko nje događa. Roman se sastoji od 24 poglavlja, od čega priča kronološki teče od dolaska Austro-Ugarske u BiH, a dotad se nižu razne epizode koje nisu previše povezane. Čitajući taj roman doista se može shvatiti obrazloženje komiteta Nobelove nagrade prilikom dodjele te nagrade Andriću, a koje kaže da Andrić nagradu zaslužuje zahvaljujući epskoj snazi kojom je oslikavao teme i ljudske sudbine vezane uz povijest njegove zemlje. Andrić je majstor pripovijedanja, ocrtavanja karaktera i načina života dviju potpuno drugačijih civilizacija – otomanske i austrougarske, a izvrsno prikazuje i suživot različitih religija u samom Višegradu. 

Branislav Nušić: Gospođa ministarka

Komedije Branislava Nušića bile su apsolutni hit na pozornicama diljem bivše država, a među njima se zasigurno ističe Gospođa ministarka, antologijsko djelo čiji je naslovni lik Živka Popović, supruga novopečenog ministra koja smatra da je njen položaj barem jednako važan kao i onaj njenog supruga. Komedija koja na taj način ismijava malograđanštinu, politiku i političare i njihove  ciljeve može se lokalizirati u gotovo svaku zemlju ovog svijeta.

Gospođa ministarka doživjela je dvije adaptacije za televiziju, u kojima su se istakle dvije sjajne glumice – Ružica Sokić u televizijskom filmu iz 1978. godine i Milena Dravić u istoj formi 1989. godine. Gospođa ministarka doživjela je svoj revival na domaćim pozornicama, gdje je lani izvedena kao prva premijera Satiričkog kazališta Kerempuh u režiji Olivera Frljića sa provokativnim titlovima na hrvatski jezik koji su bili postavljeni iznad pozornice. Elizabeta Kukić je za svoju izvedbu osvojila Nagradu hrvatskog glumišta. Uz Gospođu ministarku svakako vrijedi spomenuti i druge komedije Branislava Nušića, kao što su Pogrebnik, Narodni poslanik ili Sumnjivo lice, u kojima je Nušić stvorio likove koje i danas možemo prepoznati u svojoj blizini.

Meša Selimović: Derviš i smrt

Uz Ivu Andrića, Meša Selimović zasigurno je najpoznatiji bosanskohercegovački književnik, a njegov roman Derviš i smrt objavljen 1966. osvojio je sve tad ugledne nagrade – NIN-ovu nagradu za roman te Goranovu i Njegoševu nagradu. Radnja romana odvija se u 18. stoljeću u Bosni, a glavni lik je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda, koji se suočava s problemima koje mu donosi uhićenje njegovog brata i odnos prema totalitarnoj vlasti. U priču o Nurudinu utkano je i mnogo autobiografskih elemenata – brat Meše Selimovića bio je uhićen iz političkih razloga te je bio zatvoren na Golom otoku.

Roman Tvrđava smatra se svojevrsnim nastavkom romana Derviš i smrt, iako se njegova radnja odvija u 17. stoljeću, nakon bitke kod Hoćima. Tvrđava se naime nastavlja na slični skup tema kojima se Selimović bavio u prethodnom romanu. Oba romana smatraju se vrlo uspješnim djelima koja se nastavljaju na filozofiju egzistencijalizma koja je od 30-ih sveprisutna u europskoj književnosti.

Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba

 Vladan Desnica rođen je u Zadru 1905. godine u uglednoj srpskoj obitelji, a cijeli svoj život proveo je radeći u Hrvatskoj, prvo kao odvjetnik, dok se od 1950. u potpunosti posvećuje književnosti. Preminuo je 1967., a sahranjen je kraj Kule Jankovića u Islamu Grčkom, gdje se od 2006. održavaju Desničini susreti, jedan od pokušaja da se ponovno  oživi sjećanje na njegov lik i djelo.

Prije Drugog svjetskog rata Desnica je objavio svoju prvu novelu Životna staza Jandrije Kutlače, ali tek se nakon 1950. kad se posvetio samo književnom stvaralaštvu nastaju njegova ključna djela. Roman oksimoronskog naziva Zimsko ljetovanje prati egzodus talijanskog stanovništva iz Zadra nakon bombardiranja tog grada nije bio dočekan s oduševljenjem od službene kritike i cenzure, ali mu se nije mogla osporiti visoka umjetnička vrijednost. Njegov najpoznatiji roman je Proljeća Ivana Galeba koji u mnogočemu podsjeća na najuspješnije romane 30-ih godina 20. stoljeća. Taj roman-esej prikazuje glavnog lika, umjetnika i intelektualca, u njegovoj bolesničkoj sobi i donosi prisjećanje na prošle događaje, njegova subjektivna proživljavanja bolesti, razmišljanja o religiji, životu i smrti.

Be social

Komentari