novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Istaknuto

Komentar: Kome je do obnove kulture – još?

Vrijeme čitanja: 12 minute

U jeku korone i predizbornih kampanja zapitali smo se što bi buduća vlada mogla napraviti za naš kulturni sektor. Prije nego se zapitamo za koga glasati,  u moru kandidata i predizbornih obećanja, pokušali smo pronaći barem više od 5 programa za obnovu ili poboljšanje kulturnog sektora – što je na kraju ispalo nemogućom misijom. Tko se planira baviti kulturom u ovoj državi i zašto je ona spala na tako niske grane, zašto se Hrvatski narod sustavno zatupljuje i zaglupljuje?

Pratili smo komentare stručnjaka i predviđanja pa smo odlučili izdvojiti i prokomentirati programe za kulturu onih koji već danima krase vrh anketa s razno raznih portala, evo koje smo zaključke izvukli.

Domovinski pokret

Piše: Eva Juraški

Domovinski pokret je objedinio programe znanosti, obrazovanja, kulture i medija. Programe znanosti i obrazovanja koliko god su važni ću ostaviti po strani jer nisu nam trenutno u fokusu kao kultura i mediji.

Prvo što iz navedenog programa uočavam je pomalo nelogična sintaksa: ,,Umjetničke i medijske slobode su zagarantirane, ali Domovinski pokret smatra da se iz državnog proračuna ne trebaju financirati tzv. nevladine udruge kao ni mediji koji su izrazito ideološki obojeni, a neki od njih služe kao prostor sustavne protuhrvatske kampanje.” Ta rečenica me ”bode u oko” zato što se Domovinski pokret zalaže za umjetničke i medijske slobode, a paralelno ih želi dokinuti financirajući nevladine udruge koje su isključivo u njihovoj sferi interesa. Svrha umjetnosti i medija je sloboda izražavanja i ako već daješ slobodu izražavanja, onda ju trebaš dati svima, neovisno o tome gdje se na skali od lijevo do desno nalaziš.

Po ovome što vidim iz priloženog Domovinski pokret bi podupirao one umjetnike i novinare koji su njima ideološki bliski i tako zapravo radili sustavnu propagandu koja nikako nije dobra za liberalno društvo. Dio s protuhrvatskom kampanjom je isto sporan jer konstruktivna kritika vlastitog naroda ne povlači nužno i blaćenje vlastitog naroda. Dapače, umjetnici su i ti koji često sa svojim progresivnijim izražavanjem mogu pobuditi mase i potaknuti ih na promjene, tim više što su oni ujedno i javne ličnosti i nekako ulijevaju priznali mi to ili ne više povjerenja nego da vaš prvi susjed odluči sutra organizirati prosvjed. Najsvježiji primjer toga je prošlogodišnji prosvjed ”Pravda za djevojčice” u organizaciji inicijative #spasi me koju je pokrenula scenaristica Jelena Veljača. Smatram da je ta inicijativa najbolji primjer kako umjetnici mogu pokrenuti mase kroz nevladin sektor i takve inicijative i udruge bi trebalo podupirati iz državnog proračuna jer tu se gubi ideološka komponenta budući da smo se svi okupili s jednim ciljem, a to je da ukažemo na važnost zaštite žrtava seksualnog nasilja.

Domovinski pokret ukazuje na problem financiranja raznih filmskih, kazališnih i drugih projekata koji su smišljeni radi šokiranja i blaćenja javnosti. To bih povezala s pretpostavkom o umjetnosti kao slobodi izražavanja, koja je tu da ukazuje na aljkavost i manjkavost socijalnog okruženja raznim instrumentima, no opet istaknula bih kako umjetnost opet mora imati i dozu ukusa. Zbilja nije primjerno da se u sklopu performansa pali nacionalna zastava i tu ta stavka Domovinskog pokreta stoji jer takvi činovi nemaju za cilj konstruktivnu kritiku, nego najčešće neutemeljeno blaćenje. Opet, s druge strane, ako se novac daje za filmske projekte, uvijek postoji šansa da će film možda postati pravi fijasko (kao što je to bilo u slučaju „Generala”). Smatram kako tu ponovno nije rješenje samo tako ukinuti financiranje takvih filmova prije no što se počnu snimati jer nikada ne znamo ishod finalnog produkta unaprijed, već bi se retrogradno trebali sankcionirati oni koji su uključeni u njegovo stvaranje. Znam da će mnogi reći kako Hollywood može stvarati o trošku privatnih filmskih kuća, no mnogi zaboravljaju da mi ne živimo u Hollywoodu da imamo toliko bogate filmske kuće i za veći filmski projekt je potrebna potpora iz državnog proračuna.

Zadnja rečenica – ,,Naglasak treba biti na promicanju hrvatske nacionalne kulture i uklanjanju jezika mržnje iz javnog prostora” – malo je problematična. Razlog tomu jest što ponekad se promicanje nacionalne kulture može zloupotrijebiti i koristiti u neke druge privatne svrhe i tako poticati na razdore i mržnju unutar stanovništva, ne moram posebno spominjati na koga se to najviše odnosi jer pretpostavljam da svi znamo. Sigurno ne želimo da u svijetu budemo na lošem glasu, tako da promoviranje nacionalne kulture da, ali u obliku folklora, tamburica, klapa i gusla. Kad sam se već dotakla glazbe bar bi Domovinski pokret trebao biti za neovisne izvođače i izdavačke kuće, kada je na njegovom čelu jedan od naših najpoznatijih estradnih umjetnika, no očito je da i u Škorinom slučaju prolazi da se mainstream umjetnici teško mogu poistovjetiti s nezavisnim jer da ih podupire, vjerojatno bi podupirao i nevladin sektor u kulturi koji će možda ponekad i kritizirati vladajuće.

Sve u svemu rekla bih da je ovo prilično standardni desno orijentirani program koji za cilj ima smanjiti udio nevladinog sektora i pridobiti glasače na očuvanju nacionalnih kulturnih vrijednosti.

Restart koalicija

Piše: Helena Kezerić

Često se suzdržavam od mišljenja o našoj Vladi i političarima. Trudim se što manje trošiti vrijeme na frustracije oko vijesti kojima nas bombardiraju s malih ekrana i radio postaja. Ipak, to ne znači da mi promiču afere i apsurdi koji krase medijski prostor. Nisam sigurna da mogu reći što mislim i ostati pristojna. Ne znam ni kako pobjeći od činjenice da u ovoj državi samo mali ljudi snose odgovornost za svoja (ne)djela i da državom caruju nekulturni pojedinci lišeni osnovnog bontona.

Prvo ću se malo odmaknuti od današnjeg fokusa i prebacujem nas na neke misli u svojoj glavi. Trebam li uopće komentirati gospodina Plenkovića koji slobodno šeta Hrvatskom, dok su nedavno kazne za obične građanje koji krše samoizolaciju bile od 8 000 do 120 000 kuna? Trebam li naglasiti da usred drugog vala korone više sprečavanje širenja zaraze nije toliko važno, nego održavanje izbora? Ne želim ni početi pričati koliko se kulturnih objekata ugasilo, urušilo, zaboravilo – ne samo u Zagrebu, u cijeloj Hrvatskoj u zadnjih godinu dana, 5 godina, 10 godina.

Prebacimo se malo na Zagreb, moj voljeni grad, glavni grad i veliki centar kulture i kulturnog djelovanja. Iako ovo nisu konkretno grijesi Vlade, nego gradolnačelnika, ne mogu se oteti dojmu da se ipak tu moglo nešto učiniti uz dobru volju i angažman. Ne mogu vjerovati da jednog dana klinci neće znati za SC Pool, kako je to gledati film u kinu Europa ili kinu Grič… Što je s kulturnim centrom u Dubravi i zašto nam Paromlin, Nada Dimić i punionica Badela nisu prenamijenjeni u kulturne svrhe – ili barem društveno korisne?

Vrijeme je da se skinemo s mog nezadovoljstva i vratmo mojim glavnim junacima ove priče – Restart koaliciji. Restart koaliciju čine stranke SDP, HSS, HSU, Snaga i GLAS.

Iako na anketama kotiraju vrlo visoko i prognoze im se smiješe, barem što se tiče broja mandata (ne i većine), prezentacijom samog programa za kulturu, blago rečeno, nisu oduševili. Još će se dugo pamtiti mučni šestominutni fijasko Morane Foretić, predsjednice SDP-ovog savjeta za kulturu, koja se već 20 godina bavi kulturom i svjesna je manjkavosti i svih problema – odmah mi je lakše. Ona zna da je kultura za narod bitna. Da se hrvatski građani vole baviti kulturom. Kulturu je usporedila s vrtom, a “pokušala” je predstaviti program, no nismo ni sami sigurni što ju je u tome spriječilo. Citiram samo dio neugodnog pokušaja izlaganja i, vjerujte mi, jednako mi je neugodno što ovo tipkam: „Znači, trebamo decentralizaciju. Definitivno. Svih kazališnih… Znači, u Hrvatskoj imamo u svakom većem gradu kazalište i trebamo, ovaj, se decen… Da… Da… Da… Da, aaaaaa… Nezavis…. Dakle! Trebamo khmmm… Trebamo hm, aaAAaa… Trebamo, nezavis, da! Ovako, trebamo…. Trebamo poticati razvoj nezavisne scene koja, i civilno-javnog partnerstva… Koje zapravo donosi, u Hrvatskoj, jedan novi, novi, novi segment. Mmm, zapravo, jer nezavisna scena uključuje raznorazne dijelove kulturnih kulturnih djelatnosti. Od mmaaa mmmmm aaa, znači (neugodna šutnja), platforme, platforme koja… mmmm, nezavisna scena… (Josipović, k’o na placu, pokušava spasiti katastrofu pa povikuje – Nismo svi političari.)”

Meni je ovo, osim što je užasno, sramotno i jadno, SUPER. Dolje niže ću vam pokušati objasniti zašto je ovo odlično izlaganje iako ne djeljuje tako. Njihov plan za kulturu je samo proširen i bolje elaboriran od izlaganja Morane Foretić pa napismeno djeluje ozbiljno. Dala bi se kladiti da je ovakav tok misli 90% političara koji će se u nedjelju naći na izbornim listama kad ih netko pita za kulturni sektor. Pa tko je tu lud? Jeste li vi normalni?

Što se tiče samog programa, ponovno ponavljam, sve to izgleda dobro na papiru nekom laiku, ali odavno smo prestali vjerovati riječima. Djela su se prestala očekivati i ljudi su zaspali, a sve ovo što se trenutno događa je samo jedva velika parada i smjena likova u velikom teatru apsurda pod imenom – Republika Hrvatska.

Netko je naučio na svojim greškama pa je tako sada kulturni program obogaćen bogatijim vokabularom i proširen, razrađeniji je u odnosu na onaj iz 2015. Ipak, to su samo floskule umotane u prozirni celofan na točkice s crvenom mašnom na vrhu.

Restrat se djelomično poklapa s kulturnim programom suparnika Možemo, i to u točkama decentralizacije kulture, povezivanja iste sa sektorom obrazovanja i omogućavanja interneta visoke kvalitete u cijeloj zemlji. Vjerujem da bi se tu našlo još nekih sličnosti. Od 2015. godine SDP prati glas klasične copy-cat stranke po pitanju kulturnog programa, uočljivo je bilo da su preformulirali onaj iz 2011. godine. Tada je kultura u njihovim namjenama djelovanja bila vrlo jasno u drugom planu, ali ove godine su se potrudili, više nego neki drugi, staviti nadohvat ruke svoj kulturni program.

Ono čime se u 2020. godini Restart u kulturnom programu najviše diči jest povećanje proračuna za kulturu na 1% ukupnog državnog proračuna (DEFINITIVNO!). Naglasak stavljaju na „poticanje sponzorskih sistema financiranja pomoću olakšica te podrške kroz umanjenje naknada i davanje poticaja za razvoj raznih vidova kulturnih pravaca” (RAZNORAZNI DIJELOVI KULTURNIH DJELATNOSTI). Kažu da će „potaknuti decentralizaciju kulturnih pravaca, mobilnost i stručnu edukaciju umjetnika te podržati razvoj nezavisne scene pomoću sustava i platformi civilno-javnog partnerstva.” (ZNAČI, DECENTRALIZACIJU! ZNAČI, TREBAMO!). U svojem programu osobitu važnost pridaju statusu slobodnih likovnih, primijenjenih i multimedijalnih umjetnika s ciljem promjene priznatih izlagačkih prostora za bodovanja u procesu priznavanja njihovih statusa (JEDAN NOVI, NOVI, NOVI SEGMENT!). Potaknut će razvoj nezavisne kulturne scene kroz promjenu zakona o samostalnim umjetnicima te na taj način konačno promijeniti društvenu paradigmu po kojoj umjetnik i njegov rad moraju biti u središtu, a ne samo pitanje formalnog statusa (DA… DA… DA… DA…).

Pametnom je i ovo sve bilo dovoljno, ali dopustite. Dopustite samo nekoliko mojih pitanja: Kako točno mislite POTAKNUTI decentraliziaciju kulturnih pravaca, mobilnost i stručnu edukaciju? Što znači to da ćete PODRŽATI razvoj nezavisne scene pomoću sustava i platformi civilno-javnog partnerstva? Kojeg sustava, a kojih platformi?

Skoro da i povjeruješ svemu – na prvo čitanje! Sva ova slova na papiru su nešto što bi se trebalo podrazumijevati u jednoj državi, članici Europske Unije, koja se toliko često uspoređuje s nekim drugim naprednijim i modernijim članicama. To ne bi trebale biti parole koje se izvlače van svake 4 godine, povremeno proširuju, u svrhu maljanja oči javnosti i manjine koju zapravo zanima što će biti od kulture u budućnosti. To je nešto što smo već odavno trebali imati, da kultura nije još samo jedno usputno poglavlje u programu djelovanja. Idemo sad tu nešto našvrljati, neka zvuči dobro, obazrivo i općenito. Moramo spomenuti nezavisnu scenu tek toliko, a za kulturni program nas, pored budućih afera, ionako nitko neće ništa pitati. Već i vrapci na grani znaju da je kultura zadnja rupa na svirali – ili čak za neke i nepostojeća.

Sretno nam bilo moj narode, sretno nam bilo dok kultura ovisi o volonterima, pojedincima, entuzijastima, i njihovoj neumornoj želji da daju, inspiriraju i uče ljude oko sebe. Da stvaraju. Sretno nam bilo dokle god ti mali pojedinci imaju snage trpjeti udarce nemilosrdnih odluka Vlade i neumorno gurati taj Sizifov kamen. Jednom možda za neke od njih čujemo iz neke druge države, gdje sunce jače sja.

HDZ

Piše: Igor Jurilj

Hrvatska demokratska zajednica, poznata kao i apsolutna domina hrvatske političke scene, ali i svakodnevice, spremna je za novi mandat. Bez obzira na pojedinačnu orijentaciju, HDZ-u se ne može poreći najbolja organizacija od bilo koje druge partije u našem kvazipluralističkom društvu. Program za njihov novi, sedmi po redu mandat nesumnjivo je najrazrađeniji i najdetaljniji od pregledanih programa ostalih takmaca za najpoželjniji hrvatski posao – saborskog zastupnika. Kultura je, za razliku od mnogih, izdvojena kao stranci relevantna društvena djelatnost njihove četveroljetke.

Čovjek bi pomislio da stranka doista mari za njom kada bi patio od apsolutne amnezije. No ne patimo od amnezije, kao što ni internet nema svojih crnih rupa koje bi progutale njihove kulturno-političke grijehe prošlosti pa smo, uz svega nekoliko udaraca po tipkovnici, dohvatili programe aktualne i prethodne predizborne kampanje.

HDZ u 2020. godini, nakon jedva dočekanog raspuštanja Sabora, poslovično populistički dijeli šakom i kapom poput Robin Hooda ‘rvackoj sirotinji kao da nismo svjesni tko nas “vodi” posljednjih 28 godina. Stoga sami sebi protuslove obećanjima o povećanjima proračunskih sredstava u kulturi nakon mandata kojeg najbolje podvlači ideja kulturocida. Stranka ponosito ističe: „Proračun za kulturu je u mandatu naše vlade dosegnuo 1 posto ukupnog državnog proračuna”.

Možda da podsjetimo Vladu i naciju s problemima s pamćenjem kako je za ministra kulture 2016. godine instaliran Zlatko Hasanbegović kao par excellence primjer revizionista koji je svoje neoustaške aspiracije uspješno prenio u kulturu. Ministar kratkog vijeka svoj je mandat počeo dodjelom najviše proračunskih sredstava, primjerice, karlovačkom muzeju Domovinskog rata koji je, pak, unatoč tome što je odnio sva sredstva institucijama u kulturi te godine, otvoren tek tri godine kasnije. Na samom je početku Karamarkove abortirane Vlade revitalizirao nacionalizam i pokazao da je hrvatska kulturna ostavština od ilirizma preko jugoslavenske kulture, kao temelj suvremenog nacionalnog identiteta, uspješan kandidat na listi za odstrel.

Stranka je kulturi prije četiri godine servirala Zlatka Hasanbegovića koji sada kao persona non grata pretendira na slično mjesto u Škorinom stožeru gdje bi isti ministar mogao baciti oko na obrazovanje, što bi predstavljalo konačni pad, ne samo za kulturu i obrazovanje, nego i hrvatsku kao naciju. HDZ nam za iduće četiri godine ne najavljuje progres ni unaprjeđenja, nego se osvrće na svoje “uspjehe” koji izolirani od iskustva i kolektivne memorije djeluju kao spasonosna stranka, zaboravljajući da su nam kroz kulturu brojali krvna zrnca. Ipak, HDZ se u posljednjih četiri godine pokazao kao gušitelj projekata u kulturi, počevši od nama najvažnijih internetskih portala i medija (primjerice kulturno-društveni dvotjednik Zarez), zatim dokidanja sredstava časopisima u kulturi (primjerice Quorum, Život umjetnosti ili Libra Libera). Dokidanje ili smanjivanje proračunskih sredstava dio je politike zanemarivanja provedene kontinuiranom manipulacijom medija i cenzurom u javnom prostoru, o čemu gotovo da ne postoji više ni medij, što režimski, što nezavisni, koji se nije osvrnuo na ovu praksu. Kultura je na udaru zbog opljačkanog proračuna, kao što je slučaj s glavnim gradom države, pa tako primjerice Grad Zagreb ostaje bez Kina Europa, Karlovac koji i danas lažno navodi da je prvi u Hrvatskoj imao namjesno kino (ploča koju je postavilo samo Ministarstvo kulture) i kao nekad centar filmske kulture, danas nema ni jedno…

Novi mandat najavljuju tapšanjem samih sebe po ramenu, za razliku od programske knjižice iz 2016. koja se svela na deplasiranje, degradiranje i upućivanje na grijehe prethodne vlade Kukuriku koalicije. No cijeli kulturni program koji stane na svega pola stranice programske knjižice u svega pet natuknica predviđa boljitak u idućem mandatu gdje nas namjeravaju iznenaditi proaktivnošću kao da nisu posljednje četiri, odnosno 20 godina od osamostaljenja, vladali nama.

Pomalo i vrijeđa da se najavljuju ispravci aktualnih grijeha koje prepoznaju, ali sebi ne pripisuju. HDZ obećaje: „U prvih šest mjeseci predložit ćemo nove cjelovite zakone o financiranju kulture i obavljanju umjetničke djelatnosti.”, što je doista komičan moment prisjetimo se vašarskog ponašanja prema instituciji Sabora u koje redovito trpaju korumpirane ministre-odmetnike, a u kojoj i kad se pojave, ne žure s kulturom kao točkom dnevnog reda. Najavljuju „pravičnu naknadu autorima i izvođačima u digitalnom okruženju“ i ističu „u prvih mjesec dana predložit ćemo novu Zakon o autorskom pravu koji je već prošao javnu raspravu“, prepredeno kalkulirajući s biračkim tijelom.

Izbori 2020. godine ironičan su kronološki prag – tek nakon izbora, najesen, trebamo osjetiti posljedice globalne zdravstvene, a zatim lokalne gospodarske krize, čime će, bude li ista garnitura poznatih klijentelista i korumpiranih šerifa vladala ovim torom, zabiti konačni čavao u lijes hrvatske kulture. Kriza je najočitija u ovom sektoru, a koronavirus ju je samo zacementirala iako je politički dobro došla njezinim neprijateljima – Vladi RH i zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, koji se godinama natječu u uništavanju one društvene domene u kojima se promiče kritika, umjetnost, alternativa, nezavisnost i autentičnost.

Posljednje su četiri godine samo potvrdile kako je organizirana religija politička poluga autolegitimaciji vladajućih, i tako prioritet u odnosu na kulturu i tradiciju na koje se patvoreno pozivaju u populističkoj retorici koja, ruku na srce, neometano prolazi među nama – stokom sitnog zuba. Stoku sitnog zuba neće to previše ni zamarati jer kada sjedeći blejimo u ekrane, na najvećim portalima, smješta se iza šoubiza i žutila, kao manje atraktivna kategorija. Vijesti iz kulture režimske nacionalne televizije opetovano ignoriraju nezavisne (i neprofitne) kulturne djelatnike i napore koji su u težnji za opstankom sve ustrajniji izraziti se dok ih istovremeno postojeća klima guši. Ako će se dati povjerenje istoj garnituri za sljedeće četiri godine, treba biti spreman na potpunu privatizaciju kulturne djelatnosti jer će samo osobni naporu, nevladina udruživanja i, sve popularniji oblik sudioničkog upravljanja – civilnog djelovanja po obrascima bivše države – biti instrumenti održavanja kulturne proizvodnje.

Krizne mjere aktualne Vlade ne ciljaju na djelatnike kulturnog sektora, ne samo umjetničke, nego i tehničko-administrativne djelatnike kojima nerijetko nije ujednačen radni status. Njima su uslijed obustave javnih aktivnosti za vrijeme vrhunca prvog vala pandemije dokinuta primanja, a nameti nastavljeni. Hiperinflacija koja tek slijedi zasigurno, pokazao je HDZ-ov model, neće biti obazriv ni susretljiv prema kulturnjacima. Ipak treba izgraditi nove tehnokrate koji će se pred kulturno gladnima opravdavati izgradnjama pejzaža spomenika i kipova po dobrom-starom 19.-stoljetnom principu ne bi li očuvali mitomaniju i jeftinu mitologiju koja armira suvremeno, ali ne i moderno hrvatsko društvo.

Možemo

Piše: Tim Hrvaćanin

Koalicija lijevih i zelenih stranaka Možemo, koja okuplja stranke Nova ljevica, Radnička fronta, ORaH, Zagreb je NAŠ! i Za grad, svoj je izborni program podijelila u tri poglavlja: Zeleno otporno gospodarstvo i dostojanstveni uvjeti rada, Društvena jednakost te Demokratizacija i međunarodna solidarnost.

Unutar segmenta Društvena jednakost jedno poglavlje posvetili su i području kulture koju prepoznaju kao „jedan od temelja društvenog razvoja, mjesto susreta različitosti i prostor dijaloga”. Kultura je za Možemo „centralno mjesto u kojem se susreću brojne politike usmjerene na društveni boljitak te je ona duboko utkana u obrazovne, socijalne, gospodarske i zelene politike kao i politike usmjerene na razvoje lokalnih zajednica”.

Možemo najavljuje participativnu izradu strategije budućeg kulturnog razvoja prema trima ciljevima. Prvi cilj im je transformacija kulturnih ustanova kroz razvoj inovativnih modela upravljanja koji će osigurati stabilnost, participativnost te uključivost različitih društvenih skupina i različitih kultura. Najavljuju poticanje kulturne suradnje na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini te „razvoj programa, mjera i potpora za kvalitetnije povezivanje kulture sa sektorima obrazovanja, socijalnih politika, gospodarstva i poduzetništva, turizma i zaštite okoliša kako bi se ostvarili puni potencijali i utjecaj kulture i kreativnosti”.

Drugi cilj odnosi se na uvjete rada u kulturnom sektoru, što uključuje poboljšanje radnih uvjeta u polju kulture kako bi „osigurali dostojanstvene uvjete života ljudima koji rade u polju kulture dominantno obilježenom prekarnim oblicima rada” te „financiranje za vaninstitucionalne programe i samostalne umjetnike”. Treći cilj odnosi se na dostupnost kulturnih sadržaja pa tako najavljuju poticanje decentralizacije kulture i „integraciju kulture u svakodnevni život u manjim sredinama”. Ističu i „uključivanje i ravnopravno sudjelovanje socijalno marginaliziranih skupina, kultura manjina i migrantskih zajednica”.

S obzirom na veliki broj kulturnih radnika koji su kandidati na listama Možemo (Vilim Matula, Urša Raukar, Mile Kekin, Mario Kovač) i još veći broj kulturnjaka koji su javno podržali njihovu kandidaturu, od njihovog izbornog programa posvećenog kulturi možda smo očekivali nešto više, neke konkretnije i detaljnije smjernice.

Participativnost, uključivost različitih društvenih skupina i poboljšanje uvjeta rada teme su koje Možemo zagovara i u drugim sektorima, ne samo u kulturi, a povećanje financijskih sredstava za kulturu i poticanje kulturne suradnje u suštini su uobičajene političke floskule. Koji bi to bili inovativni modeli upravljanja kulturnim ustanovama, kako bi se kultura povezala sa sektorima obrazovanja, gospodarstva, turizma i zaštite okoliša, kako integrirati kulturu u svakodnevni život malih sredina, kako bi izgledao model stabilnog financiranja izvaninstitucionalne kulture i samostalnih umjetnika – za rješenja na ove probleme morat ćemo pričekati ishode nedjeljnih izbora i nastaviti pratiti djelovanje stranaka iz koalicije Možemo na lokalnoj, a nadamo se nakon izbora i nacionalnoj razini.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari