Kratke priče do 100 riječi – ‘Gdje prijateljstvo niče, rastu i priče’
Prije nekog vremena Ziher je započeo suradnju s Facebook grupom Pisci i književnost u koju su skupljeni pisci raznih profila. Donosili smo intervjue koje međusobno rade, a sada vam donosimo i kratke priče do sto riječi pisaca koji su u toj grupi. Čak 42 kratke priče bit će objavljivane u serijama po šest.
Gdje prijateljstvo niče, rastu i priče knjiga je nastala krajem 2013. godine povodomMeđunarodnog dana riječi koji je ustanovio Museo de palabra iz Španjolske pod pokroviteljstvom španjolske kraljevske obitelji. Glavna misao vodilja svih koji su priložili priče bila je: ‘Riječ kao veza među svim ljudima na svijetu, protiv svih oblika nasilja ‘
Pisane su na različitim dijalektima, a autori priča pisci su s više ili manje iskustva.
Netaknuta priroda
Kruno Šafranić
Obitelj se uputila na izlet i zaustavila su se na proplanku. Pažnju im je privukla duga koja je bojama ocrtala nebo. Uputili su se prema potoku te ugledali prizor od kojega zastaje dah. Nekoliko zečeva je trčkaralo oko stabla kestena. Ugledali su nekoliko divljih konja kako pasu travu. Jelen je pio vodu a ptice su brčkale u potoku. Srce im je zatitralo od predivne netaknute prirode i odlučili su tu podići šator. Tada vjetar zapuše i njihova kućica je odletjela. Duga nestane a životinje su pobjegle. Ovo mjesto još nije dotakla ljudska ruka i priroda ih nije htjela ovdje.
Trešnja
Ljerka Varga
Na brijegu, gore, dvije kuće zajedno, a ispred moje, trešnja.
Proljećem je dvorište bilo puno divnih ružičastih latica. U ljeto sakupili bismo se u krošnji uživajući u slatkim plodovima. Mi, grupa sa brijega. Godine djetinjstva ostale su na njenim granama. Bila su to ljeta kad smo zajedno plivali na rijeci, igrali se na livadama. A onda…
Grupa se raspršila kao ptice. Kuće nema više. Nema ni trešnje. Kad vidim negdje crvene plodove, sjetim se Ivice, Maje, Dragice, Franje, Štefeka, Anđelke, našeg razdraganog smijeha, ljetnih praznika, crvenih obraza, prijateljstva.
O njima ne znam ništa. Godine prolaze.
Nikada više nismo okupili jato.
Lutkin smijeh
Vlasta Šafranić
Sa sestrom sam u devetom mjesecu ove godine pošla na Mariju Bistricu. Poveli smo unuku Leonu koja ima pet godina. Kada smo došli na cilj htjela je za poklon lutku koja se smije i plače. Baka joj kupi lutku i djevojčica se jako radovala tome poklonu. Krenuli smo na brdo križnog puta u velikoj koloni ljudi, kad se lutka oglasi smijehom i smije se bez prestanka.
Neka žena poviče: “Utišajte tu bebu da se ne smije.”
Sestra kaže: “Ne mogu je zaustaviti, ne znam kako se isključuje.”
Zatim je sestra stavi u torbu i više se nije čuo lutkin smijeh.
Sjećanje je blago duše
Ana Šimunić
Prije petnaest godina tješila sam malenu Anđelčicu i ona je mene. Bile smo različite, a opet tako slične, spojila nas je bol. Našle smo se u bolnici, dječji plač stvarao nam je u duši mač. Mnoštvo bijelih soba, i onih u boji gdje smo dom snivale. Ta mala djevojčica moja vila, mila. Ne zaboravljam je, i noćas joj poželim najdivnije sne, kao da čuje me. Uvijek se sjetim njene najdraže molitve kada zaboli me. O njoj znam samo da je istim stopicama krenula kao ja, Boga voli, njemu se moli, postala je opatica.
Gospođa Ilsa
Ljerka Varga
Bile su to ratne godine, kada smo bili rasuti po svijetu. Upoznale smo se i sprijateljile. Kao majka i kćerka. Bila je skoro osamdeset. Uz nju sam puno naučila. Godinama poslije smo se sretale. Za mene to je bio praznik, a Munchen tako lijep.
Pričala je o svom životu, o ratnim četrdesetima, o pogiblji muža nad la Manchom, razgovarale o meni.
Na kraju našeg zadnjeg susreta, dala mi je malu kutijicu lijepo zamotanu.
-Otvori tek u vlaku.- reče.
Bilo je to zlatno srce –medaljon. Na poleđini je pisalo, FUR IMMER, ILSE.
Nismo se više vidjele. Umrla je tjedan dana kasnije.
Knjiga za slijepe
Kruno Šafranić
Promatrala sam knjigu iz koje mi je mama čitala bajke i priče. Nisam znala da čita iz posebne knjige. Nisam razumjela kakva je to knjiga s kvržicama. Kada sam krenula u prvi razred osnovne škole, naučila sam čitati i pisati pisana slova. Jednoga dana teta je došla po mene pred školu, primila me za ruku i odvela kući. Susjedi i neki nepoznati ljudi okupili su se u kući. Bili su odjeveni u crninu. Ugledala sam knjigu koju je moja mama često čitala. Rekli su mi da je to knjiga za slijepe osobe. To je moja jedina uspomena na mamu.
