MA RAINEY’S BLACK BOTTOM: Blues kao odraz života
„Bijelci ne razumiju blues“ – jedna je od rečenica koju izgovara Ma Rainey’s odnosno majka bluesa u ovoj istoimenoj drami/mjuziklu koji je izašao 2020. godine. Film je ekranizirana predstava iz 1982. koju je napisao August Wilson u svome Pittsburghovom ciklusu od deset predstava koje govore o afričko-američkome iskustvu 20. stoljeća. Redatelj filma je George C. Wolfe, a scenarij potpisuje Ruben Santiago-Hudson.
Crnačko preživljavanje u bjelačkom svijetu
Film opisuje glazbeno snimanje koje se događa u Chicagu 1920. godine, odnosno popularnu Ma Rainey (Viola Davis) te njezin bend koji dolazi snimiti svoje najveće hitove. Kroz prvi dojam Ma Rainey djeluje uobraženo, njenim zahtjevima nema kraja i neće početi pjevati dok joj njezin agent ne donese tri ledeno hladne Coca Cole. Kroz dulje gledanje filma shvaća se poanta.
Ma Rainey zna kolike novce donosi glazbenom studiju te ne želi da ju bijelci gaze i omalovažavaju. Svjesna je koliku vrijednost ima njen glas te smatra da je najmanje što može očekivati od bijelaca ispunjenje njezinih zahtjeva. Slične priče prate cijeli film, točnije razgovor članova benda. Među njima se ističe mladi Levee (Chadwick Boseman) koji zbog tragičnog iskustva koje je doživio u djetinjstvu smatra kako zna s bijelcima te kako će uskoro osnovati svoj bend i prodavati svoje pjesme.
Levee smatra kako zbog sve većeg dolaska migranata njegova glazba ima veće šanse nego klasični blues od Ma Rainey. On je karizmatičan, energičan, ali i jako impulzivan te ne želi slušati savjete starijih i iskusnijih kolega. Oni su život prihvatili takav kakav je i sretni su što mogu biti zabavljači. Njihovu situaciju je najbolje opisala sama Ma Rainey u svome govoru – „Bijelci ne razumiju blues. Blues je glas života. Probudiš se i znaš da nisi sam.“
Dinamika likova kao dinamika filma
Uz snažan glas glavne protagonistice Ma Rainey, ističe se i ostatak benda koji je savršeno stvorio dinamiku filma. Tako upoznajemo Cutlera (Colman Domingo) koji svira trombon, Slow Draga (Michael Potts) na basu, Toleda (Glynn Turman) na klaviru i ranije spomenutog Leveeja (Chadwick Boseman) koji svira kornet.
Zanimljivo je bilo primijetiti kako svi spomenuti likovi zajedno tvore savršeni balans. Tako se Toledo ističe kao najstariji i najmudriji član koji kroz svoje blago filozofske rečenice savršeno opisuje život. Tu je i Cutler koji unosi staloženu i mudru notu te radi savršeni balans između Toleda i mladoga Leveeja – balans između dvije krajnosti. Spomenuti likovi su uz Ma Rainey donijeli vrlo zanimljivu notu cijelome filmu. Moram priznati da sam očekivala puno dinamičniju radnju što me i dovelo u intenzivnu borbu sa snom u nekoliko navrata, ali priznajem da su me budnom držale upravo priče članova benda i njihova jedinstvena dinamika.
Glumačke izvedbe vrijedne Oscara
Izuzev pomalo dosadne radnje s iznimno dvije uzbudljive scene, ono što ovaj film čini veoma kvalitetnim su glumačke izvedbe. Apsolutno nepogrešiva Viola Davis u glavnoj ulozi zaslužila je nominaciju, kako za Zlatni globus tako i za prestižnog Oscara. Uz Davis ističe se, nažalost prerano preminuli, Chadwick Boseman koji je za ovu ulogu već osvojio Zlatni globus, a nominiran je i za Oscara također za glavnu mušku ulogu. Film sam po sebi nije nešto nezaboravno, ali glumačke izvedbe Davis i Bosemana apsolutno ostavljaju bez riječi.
Srčanost koju je Boseman unio nikoga ne može ostaviti ravnim, a tu se javlja i gorčina zbog njegova preranoga odlaska. S druge strane Davis ostavlja dojam jake žene. Žene pomirene sa svojim životom, ali i osobe s kojom nema šale. Davis je još jednom dokazala kako joj najbolje odgovaraju uloge snažne i neovisne žene. Uz spomenute nominacije za glavne uloge, ovaj film je nominiran za još tri Oscara i to u kategorijama za najbolju frizuru i šminku, za najbolje kostime i za najbolja postignuća u produkcijskom dizajnu.
Glazba kao glas zajedništva
„Ma Rainey’s Black Bottom” je film složen kao predstava. Od samog početka gdje se prikazuju nastupi Ma Rainey i benda do dijaloga u studiju. Zato bi se ovaj film usudila nazvati ‘predstavom’ koju možete pogledati na Netflixu. Film je izuzev, osobno malo dosadne radnje, nešto što bi ipak na kraju dana preporučila zbog nesumnjivo izvrsnih glumačkih ostvarenja, ali i zbog njegove pouke.
U vrijeme karantene koje nas je snašlo kroz ovakve filmske uratke možemo shvatiti važnost umjetnosti. Možemo shvatiti koliko je bitna žrtva koju glazbenici i ostali umjetnici rade te koliko su veliki njihovi troškovi. Također, možemo vidjeti i karmu koja dočeka svakoga u životu kako je dočekala i Leveeja čije je pjesme na kraju pjevao bjelački bend. Najvažnije, možemo vidjeti nužnost same glazbe i njenu protkanost kroz živote, ne samo glazbenika već i sviju nas. Možemo primijetiti koliko toga glazba podnosi i koliko kroz nju i mi lakše podnosimo svoje probleme. Glazba se u ovome filmu ističe kao glas zajedništva. Glas koji ti na kraju dana govori da ipak nisi sam.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
