Fantastoide: Mačem i ognjem po zombijskom revolucionarnom šljamu („Ponos i predrasude i zombiji“, B. Steers, 2016)
Snimljen u englesko-američkoj koprodukciji, film redatelja Burra Steersa Ponos i predrasude i zombiji (Pride and Prejudice and Zombies, 2016), adaptacija je istoimenog književnog bestselera iz 2009. godine, inače parodije romana Ponos i predrasude (Pride and Prejudice, 1813) Jane Austen. Sethu Grahame-Smithu, autoru ove parodijske uspješnice, Steersov film ne predstavlja prvu filmsku adaptaciju, zato što se Kazahstanac Timur Bekmambetov (poznat po fantastičnom tandemu Noćna straža [Ночной дозор, 2004] i Dnevna straža [Дневной дозор, 2006]) 2012. upustio u adaptaciju njegovog romana о Abrahamu Lincolnu i snimio film Abraham Lincoln: Lovac na vampire (Abraham Lincoln: Vampire Hunter). Rezultat je bila solidna, zabavna i svježa reinterpretacija Američkog građanskog rata kao sukoba između slobodoumne i ljudske Unije s robovlasničkim vampirskim hordama Konfederacije.
Ponos i predrasude i zombiji nastavljaju se na ovaj projekt spajanja fantastičnih elemenata s općim povijesnim mjestima – da bi stvorili metaforični izlet u prošlost. U alternativnoj vremenskoj liniji Ponosa i predrasuda i zombija Engleska je u 18. stoljeću doživjela provalu zombija koja je nagnala preživjele da London pretvore u neosvojivu tvrđavu, a okolna poljoprivredna zemljišta ograde divovskim opkopom. Radnja filma smještena je na početak 19. stoljeća: sukob ljudi sa zombijima dosegao je status quo i ljudski se društveni sustav prilagodio stalno prisutnoj ugrozi nemrtvih. Međutim, ravnotežu poremeti javljanje prvih naznaka organiziranog društvenog ponašanja među zombijima, tj. pojava vođe i vojnog stratega koji ih planira povesti u konačnu pobjedu.
U smislu razvijanja ovog sukoba ljudsko-čudovišno, vrlo je važna mehanika postajanja čudovištem onako kako je prikazuje Ponos i predrasude i zombiji. Zombiji, tj. čudovišta ovoga filma posjeduju izraženi moment prijetvornosti i infiltracijskog potencijala, to ponajviše zato što se fizičke manifestacije čudovišnosti (raspadajuće tijelo) kod žrtava užasne zaraze ne pojavljuju sve dok oboljeli ne proždru svoj prvi ljudski mozak. Što oboljeli više konzumira ljudsko tijelo, to se više razvija njegova fizička nakaznost. Radi se o vrlo zanimljivom mehanizmu – zato što moralna i fizička nakaznost ne dolaze kao instant posljedica bakterijske-virusne zaraze – već su posljedica kanibalskih činova. Nadalje, propadanje čovjeka prema nemrtvom stanju povezano je s degradacijom inteligencije. Vođe zombijske revolucije ljudi su čelične volje i samokontrole, službenici društvene strukture koja smjera nadići svoju čudovišnost i zvjerstvo: odustavši od kanibalizma i ostvarivši mirni suživot ili konačnu pobjedu u ratu protiv ljudi.
Vođa ove zombijske horde za ljude je svakako Antikrist, lučonoša koji donosi oganj Apokalipse i dokidanje svega što je bilo. Za svoju zombijsku subraću, ovaj je vođa svojevrsni Napoleon, onaj koji dolazi nakon prve revolucionarne faze i formulira borbu u jedan čvrsti i organizirani sustav. Engleska aristokracija prema ovome došljaku ima dvojak stav: negiraju mogućnost pregovora – zato što se sa revolucionarnom bagrom naizgled ne može pregovarati – a istovremeno strepe od borbene silovitosti protivnika koji njihov društveni sustav može raznijeti u paramparčad. Razvitkom radnje, dočarava se sva impotentnost i kratkovidnost vladajuće engleske klase – ona ne vidi stvarne vojne i organizacijske potencijale svojeg protivnika i zaslijepljeni vlastitim ponosom doživljavaju grozan kraj.
Jedan od ponešto problematičnijih momenata filma svakako je potez engleskog dendija Darcyja koji pred tobože „civilizirano“ vodstvo nemrtvih – koje je otupljivalo svoju strahovitu glad svinjskim mozgovima – baci pravi objekt njihove žudnje – ljudske moždane – i onda prezrivo gleda kako se ovi pretvaraju u urličuću poživinčenu bandu kojoj je glavni (a možda i jedini) bez/životni cilj proždrijeti i potrgati sve ljudsko. Problem je ovoga postupka što razbija čitavu raniju liniju postupnog humaniziranja čudovišnog neprijatelja – jednim odlučnim zamahom pretvorivši zombije u podljude, degenerike koji nisu vrijedni čak ni vojnih pregovora. Ipak, ovaj je udarac na projekt traženja ljudskog i sličnog u onima koji se na prvi pogled mogu činiti posve stranima i nevrijednima humanog tretmana, u konačnici ipak oslabljen činjenicom da se dekadentna aristokracija koja je odlučila ignorirati svoju povijesnu aktualnost krajem filma punom brzinom sunovraćuje prema prestanku svojeg postojanja.
Unatoč svojem naslovu koji bi mogao implicirati frivolno djelo niske produkcijske kvalitete, Ponos i predrasude i zombiji iznenađujuće je zabavan film u koji su investirani znatni produkcijski resursi (28 milijuna američkih dolara). Generalno „uglancana“ fotografija, dopadljivi likovi i zgodna fabularna linija, pružaju film koji se ne može nazvati revolucionarnim ili pretjerano filozofski nastrojenim, ali koji se svejedno ističe u moru mediokritetnog u zombijskom žanru. Strašna se zaraza zombijstva prenosi u jedno, za ovaj žanr, neočekivano vremensko razdoblje i istražuje metaforička prisutnost zaraze u rasvjetljavanju klasnih odnosa i revolucionarnih događanja s početka 19. stoljeća. Simpatično i nenametljivo!
Film je prikazan na ovogodišnjem Fantastic Zagreb Film Festivalu.