Miles Kane: Britrock kulerština
Engleština. Bila je to nekako prva asocijacija koja mi je prošla kroz glavu nakon par uvodnih nota Milesa Kanea u Boogaloou. Četvrtak navečer bio je rezerviran za britanskog glazbenika i njegov prvi solo koncert u Hrvatskoj. Većina ga bolje poznaje kao dio supergrupe The Last Shadow Puppets, gdje je godinama surađivao i prijateljevao s frontmenom Arctic Monkeysa Alexom Turnerom, a tu je i njegova kratka epizoda s bendom The Rascals.
Samostalno Kane djeluje već više od dvadeset godina, ali posljednjih desetak nastupa pod svojim imenom i prezimenom. Za one koji žele znati više valja dodati da je Kane zaslužan za gitaru na pjesmama 505, Plastic Tramp i The Bakery na albumu Favourite Worst Nightmare već spomenutih Majmuna.
„Let it all out!“
Uvod za koncert u Boogaloou piše se tako sam od sebe jer upravo ono što smo očekivali to smo i dobili – doza kulerštine inspirirana stilom šezdesetih i sedamdesetih, zarazne melodije i energičan nastup te brzi prijelazi između pjesama, dali su nam sedamdesetominutnu vožnju kroz britrock diskografiju snimljenu na šest Kaneovih albuma, s naglaskom na prošlogodišnji Sunlight in the Shadows.
Točno na vrijeme sa zvučnika je zazvonio intro sa Stand By Me, a već par minuta nakon vidjeli smo Milesa Kanea kako se nalazi na koljenima s gitarskim solom koji nas vodi do Electric Flower, pjesme novijeg datuma i mirnijeg tempa nego što je to bio ostatak koncerta. Odmah moram napomenuti da se tupost zvuka osjećala na mjestu gdje smo stajali, a to nije bilo toliko daleko od ton majstora. Ne znam je li to bilo do neuobičajenog rasporeda benda na pozornici (tri gitare na lijevoj te bas i bubanj, prvi ispred drugog, na desnoj strani), ali priznajem da sam nakon Rearrange uključio filter te ignorirao manje zvučne nedostatke.
„Let it all out“, derala se publika u deliriju u ranoj fazi koncerta kada je Kane zasvirao svoju hitčinu koja odmah upada u uho. Trebalo je Kaneu da se obrati publici neko vrijeme, dogodilo se to neposredno prije Love Is Cruel, još jedne nove pjesme, a zatim se zaredalo – od sviranja gitare iznad glave, pjevanja na dva mikrofona, beskonačnih solo dionica na gitari, pjevnih refrena pa i tigraste akustične gitare na My Love. Stilski, cijela pozornica je bila u sličnim motivima.
Rođeni frontmen
Kane je rođeni frontmen. Čovjek skače po pozornici, svira, animira publiku, dok ostatak benda može mirno stajati na mjestu i odrađivati svoj posao. Zaista je šteta da se nije prodala još koja karta više za ovog generacijskog glazbenika koji je uhvatio val i svoju nišu u kojoj se tako sjajno snalazi. Blue Skies, Inhaler i Walk On the Ocean izmjenjivale su se središnjicom koncerta koji je uzimao maha kako je tekao. Miles Kane (kao da je teško napisati samo Kane!) manevrira setlistom od gotovo dvadesetak pjesama, ali zaista nisam očekivao da će potegnuti za kartom zvanom „Oasis“. Da, svirao je njihovu Hello da posve oživi publiku. Na kraju dana, svi su oni proizašli iz čarobnog i tako primamljivog britpop šešira devedesetih.
Psihodelija nam je servirana s Coup de Grace, pjesme koja se ponajviše istaknula tijekom nastupa, ali daleko od toga da je odudarala od općenite atmosfere koja je vladala u dvorani – publika je prihvatila „you know I want it“ i „coup de, coup de“ stihove bez dodatnog angažmana s pozornice. Siguran sam da bi Kane volio da je reakcija ljudi bila još silovitija, ali vjerojatno se ništa ne može mjeriti s njihovim koncertima na domaćem tlu.
Ogledni primjerak britrocka 21. stoljeća
Don’t Forget Who You Are i Come Closer, još jedni hitovi starijeg datuma ostavljeni su za kraj. A pod kraj ne mislim na bis na koji smo čekali puno duže nego što je to uobičajeno. Kao da se i bend nećkao izaći ili ne s obzirom da se na pozornici već nalazio tehničar koji je počeo spremati.
Kane i bend ispalili su još jedan cover, ovaj put odluka je pala na Lust For Life Iggyja Popa. Gitare se još nisu ni ohladile, a bend je već nestao s pozornice pa je sat na kraju svega pokazao točno 75 minuta koncerta koji nas je energetski ispraznio, ali i dao povoda da se Milesa Kanea sjetimo češće.
Nalazi se u njegovim studijskim izdanjima nekoliko pravih dragulja indie rocka u razdoblju kada je žanr cvjetao, a karizmatični glazbenik u njega je usadio popriličan udio svog talenta. I da, iznenadio me podatak – iako je Miles Kane već toliko dugo na sceni, mislio sam da je već ušao u „mirnije godine“. Kad ono, nema još ni četrdeset. Budućnost je svijetla.
P.S. Irski bend Basht. bio je predgrupa, ali zagrebački promet bio je nemilosrdan pa smo nažalost uspjeli ispratiti samo posljednjih tridesetak sekundi njihovog nastupa
