„Mlijeko i med” (Rupi Kaur): kolekcionarsko izdanje za 10. obljetnicu

Čula sam za Rupi Kaur prije pandemije, ali nije me tada previše zaintrigirala. No, kada je svijet stao, a svakodnevna rutina prestala postojati, tražila sam bilo kakav sadržaj koji je uključivao pisanje. U tom periodu, dok je život neuobičajeno usporio, naišla sam na njene Instagram liveove s vježbama pisanja – od pisanja je stvarala ritual uz mirisne svijeće, indijsku glazbu u pozadini i sporu, introspektivnu atmosferu. To mi je bilo nešto sasvim novo.
Postavljeni temelji globalnog fenomena
Rupi Kaur je sa svojom zbirkom „Mlijeko i med”, koja je originalno objavljena kao samizdat 13. studenog 2014., postavila temelje jednog globalnog fenomena. Zbirka je prodana u više od 6 milijuna primjeraka, a na ljestvici najprodavanijih knjiga New York Timesa bila je gotovo četiri godine. To je jedna od najprodavanijih zbirki poezije 21. stoljeća, a 2024. godine obilježena je deseta obljetnica njezina izlaska. Upravo je to bio razlog za reizdanje ove knjige, ali kao prošireno, kolekcionarsko, koje uključuje Rupine komentare, čime čitateljima pruža uvid u proces stvaranja i osobnu refleksiju na svoje prve pjesme, čineći ih još intimnijima i povezanijima s njezinim iskustvom.

Poglavlja kao ključne faze emotivne povijesti
Struktura zbirke „Mlijeko i med” podijeljena je u pet tematskih poglavlja: Bol, Ljubav, Slom, Lijek i Sjećanje, a osim uvoda, sadrži i posljednje poglavlje nazvano Putovanje, u kojem se, uz rukopis i fotografije, razne memorabilije, prisjeća tog razdoblja. Ova poglavlja nisu samo okviri unutar kojih pjesme koegzistiraju, već služe kao filter kroz koji čitatelj može pokušati razumjeti emocionalne cikluse, od gubitka i patnje do samopomoći i unutarnje transformacije. Svako poglavlje odražava ključne faze koje većina nas doživi kroz vlastitu emotivnu povijest – od patnje koju nosimo, preko ljubavi koja nas oblikuje, do sloma koji nas potresa i lijekova koje tražimo, ali i kroz sjećanja koja ostaju s nama.
Bol kao temeljna emocija koja nas oblikuje
Kada čitam, uvijek obilježavam pjesme koje u meni nešto izazivaju, u kojima prepoznajem neka svoja iskustva i koje me zaškakljaju. Pjesme koje sam izabrala ne samo da rezoniraju s temama svakog od tih poglavlja, već svaka na svoj način odražava ove emocionalne faze. Birala sam pjesme o očevima koji viču i govore da je njihova vika ljubav, o majkama koje šute jer su naučene šutjeti, o ženama čija tijela nose teret tuđih očekivanja i žrtvovanja, ostavljajući vlastite potrebe po strani. Tu se pojavljuje bol kao temeljna emocija, duboko ukorijenjena u odnosima, koja nas oblikuje i povrjeđuje, ali istovremeno poziva na iscjeljenje.
svaki put
kad kažete kćeri
da vičete na nju
jer je volite
učite je da nema razlike
između bijesa i nježnosti
što se doimlje mudrim
dok ne odraste
puna povjerenja u muškarce
koji joj nanose bol
jer izgledaju baš poput vas
– očevima kćeri
Kada piše o naslijeđenoj šutnji koja nas oblikuje na načine koje možda tek sada možemo početi razumijevati, njene pjesme nose nijansu tih tihih revolucija koje se događaju unutar nas, kao jedan snažan proces oslobađanja od onoga što nas je godinama oblikovalo.
način na koji
odlaze
govori ti
sve
Sjećanja nisu uvijek nježna. Ponekad su teška i nepoželjna, ali kad ih naučimo prepoznati, kada dobijemo alat kako se nositi s onim što je bilo potisnuto, ona postaju prostor rasta. Rupi Kaur u jednom stihu piše: „nitko ne može oduzeti ono što si preživjela“. U toj rečenici leži sažeta snaga preživljavanja, ne kao precrtavanje boli, već kao prihvaćanje njezina mjesta u samoj priči.
Pjesme kao mali rituali utjehe
Neke pjesme doživljavam kao male rituale utjehe. Ne moraju uvijek biti savršene ni književno besprijekorne, ali pogađaju točno ondje gdje trebaju. Kao kad posegnem za nekom običnom čokoladicom iz djetinjstva — ne zato što je najfinija, nego zato što nosi poznati osjećaj topline i smirenosti. Možda ih netko doživljava kao pretjerano nježne, čak sentimentalne, patetične, ali one za mene imaju funkciju: da me omekšaju kad se ukočim, da me podsjete kako nije slabost tražiti nježnost. Neke pjesme ne čitamo da bismo ih analizirali, nego da bismo ih pustili da odrade svoje.
Minimalizam daje težinu
Kaur koristi jednostavan i sažet jezik lišen interpunkcije, stvarajući pjesme koje zvuče kao tiha misao ili unutarnji monolog. Slobodni stih, bez rime i klasične metrike, daje pjesmama ritam koji ostavlja prostor kako bismo si dopustili koji god osjećaj. Vizualni bijeli prostor koji je prisutan u njezinim pjesmama usporava čitanje i omogućuje da se doživi emocija u svakom stihu. Minimalizam daje težinu, a ilustracije samo pojačavaju dojam. Komentari ne prate samo pjesme, već i te jednostavne crteže, gotovo crtkarije, bilo da se odnose na slobodu, tabu vezan za žensko tijelo ili nešto sasvim treće.

Vizualni obračun protiv društvenog tabua
A kad govorimo o tabuima, teško je zaobići jedan od najpoznatijih trenutaka u njenoj karijeri. Izdvajajući se ne samo kroz poeziju, već i kroz snažan vizualni izraz, Kaur je globalnu pažnju privukla upravo radom koji je izvorno nastao po zadatku za kolegij iz vizualne retorike. Bio je to autoportret, jednostavan, ali snažan vizualni obračun protiv društvenog tabua vezanog uz menstruaciju. Na fotografiji, Kaur leži na krevetu, pidžame uprljane menstrualnom krvlju. Instagram je tu fotografiju dvaput uklonio, što je izazvalo val reakcija i raspravu o granicama vidljivosti ženskog tijela, normalizaciji tjelesnih funkcija i cenzuri.
Iako se u tom trenutku rasprava najčešće vodila oko toga je li riječ o umjetnosti, aktivizmu ili provokaciji, činjenica da je slika izazvala toliku pozornost i otpor govori sama za sebe. Kaur nije ponudila provokaciju radi provokacije, nego je izložila nešto istinito. U tom smislu, bez obzira na to kako netko vrednuje njezin književni izraz, nemoguće je zanemariti njezinu ulogu u otvaranju prostora za teme koje su predugo bile gurnute u zapećak.
Za kraj izdvajam posljednju pjesmu koja ocrtava duboko suosjećanje prema ženskom iskustvu, pjesmu koja zaokružuje taj unutarnji dijalog o vlastitoj vrijednosti, pjesmu koja otkriva cijelu istinu iza riječi i prepoznaje tihu snagu, samospoznaju kao osobnu mapu putovanja kroz odnose.
generacijama su žene u našoj obitelji
nudile dijelova svoga tijela onima oko sebe
davale smo kralježnice očevima
himene supruzima
tetivu za tetivom svojoj djeci
kao da je svaki dio našeg tijela stvoren da bude
od koristi nekome drugome
katkad sjedim i maštam
o životu koji vodim sama za sebe
kako bi to bilo
pripadati sebi od samog početka
pitam se koliko generacija unatrag
seže ta tradicija žena koje su samožrtvovanje
pretvorile u umjetnost
Domaće izdanje donosi Stilus, u prijevodu Ire Martinović.