Istaknuto
20.11.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Stiže nova runda domaćih i regionalnih glazbenih noviteta za koje možete glasati te nekoliko stranih preporuka za slušanje.

09.11.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Fraktura, kao i svake godine, donosi zanimljive naslove od kojih se mnogi nađu na našim policama.

Intervju

Nik Titanik: “Napravio sam 10 tisuća karikatura, a samo me Hloverka Novak Srzić nije platila za angažman”

23.09.2019. Igor Yuri Jurilj
Foto: Press (Nik Titanik)
Vrijeme čitanja: 8 minute

Kroničari hrvatske gluposti ne mogu biti ukalupljeni Hrvati iz državnih službi zbog svijesti o samoj gluposti koja je predznak ovom narodu. Nikola Plečko sebe naziva takvim kroničarem jer poput povjesničara i kritičara prati razvitak modernog hrvatskog društva i dokumentira ga sličicama i likovima koje svi poznajemo u satiričkoj formi koja je prethodila memovima. Zagrebački umjetnik srastao je s Alanom Fordom – stripom koji ga je zarazio gegom, humorom, ironijom i, najvažnije, svojim crtežom. Inspiriran kultnom kronikom društvenog apsurda i gluposti, Plečko izaziva reakcije vršnjaka, ali i onih starijih svojim crtežima, no svoj rad ne usmjerava prema željenom studiju slikarstva na Akademiji. Srednjoškolski fakin maštao je o svom ateljeu, ali nikako o budućnosti u kojoj će biti važan društveni kroničar čiji su pogledi na anomalije, distorzije i, kako ih sam naziva, ‘iščašenja’ humorističan korektiv države kojoj su prečesto dominantne krive vrijednosti.

Početak karijere pozicionira u 1994. godinu kada je postao studentom ekonomije koju nikad nije volio i od koje je, kaže, htio pobjeći odmah nakon završetka studija. No prije negoli je postao brucoš s okom za ‘iščašeno’, Nik Titanik bio je Nikola Plečko – mladić koji je dobro analizirao ljudski lik u formi portreta. Iako ga nismo pitali gdje je bio ‘devedesprve’, uz kavicu nas je Nik Titanik vratio u godinu koja je definirala Hrvatsku – za njega sasvim drukčiju…

nik titanik

Foto: Privatni arhiv

“Portrete radim pomalo od 1991. godine, ali nikad to nije bilo s predumišljajem, nego imaš starog koji te zamoli da mu nacrtaš kolege s posla. Tako jedan po jedan i evo već je 1993. godina kada je jedan poznanik išao u Mariju Bistricu, za što je zamolio za papin portret. Odnio ga je u svetište i prodao za masnu lovu. Mislim da se radilo o svoti od 900 tisuća dinara, što je za mene školarca-studenta bilo pravo bogatstvo jer sam završavao srednju školu u to vrijeme. Imaš za godinu dana života: izlaske, utakmice i pive. Portretna se karikatura onda polagano razvijala do 2002. do 2003., kada se sve zavrtilo i učestalije sam radio” – počinje Nik.

Ante Perković objavio mu je prvu karikaturu

U atmosferi ratnih devedesetih bez ideje o javnom financiranju studentskih listova, na Fakultetu političkih znanosti studenti novinarstva u sklopu praktikuma poželjeli su teoriju pretvoriti u praksu i na tragu Studentskog lista i Poleta iz osamdesetih (što je tada bila već pogrda za režim), osnovali Puls – prvi list studenata. Glavni je urednik bio danas pokojna legenda Ante Perković kod koga je vrlo brzo nakon osnutka Nik Titanik objavio prvu karikaturu. Radilo se o Davoru Gopcu.

“List je pisao dosta negativan članak po Gopca, za što su trebali ilustraciju uz tekst. Taman su krajem 1993. objavljene “Srebrne svinje”, pa sam odlučio napraviti malo bizarniju ilustraciju Gopca kako jede cijelu svinju. Naravno, još je uvijek čuvam, požutjelu i s mrljom na njoj, kakva će biti i izložena u Mimari”, govori Nik.

No, nisi sigurno stao, čim si uspješno debitirao u Pulsu?

U to sam vrijeme složio portfolio i za angažmane sjeo za telefonski imenik i zvao okolo uredništva redakcija. Jedna od redakcija bila je ona Hloverke Novak Srzić, koja je vodila list Danas u zgradi Vjesnika. Hloverka je naručila i objavila osam portretnih karikatura stare političke garde – od Tuđmana do Mesića, no nakon osmog tjedna sam donio novu karikaturu u redakciju i poljubio vrata. Portir na ulazu zgrade me nije pustio unutra. Bez objašnjenja. No najveći je problem bio u tome što mi je ostala dužna 400 njemačkih maraka. Dogovorili smo cijenu od 50 maraka po karikaturi, a to mi nikad nije isplatila. 

Pa kako si bio mlad student, vjerujem da je ambicije i motivacije za daljnjim pokušajima bilo: izredali su se politički tjednici Panorama i Danas.

Otišao sam dalje u tjednik Panorama 1995. godine, gdje sam ponudio svoje karikature i bili su zadivljeni. Tu se onda javlja prvi put moja geg karikatura u broju o raskolu unutar HDZ-a. E, onda i tu otkazuju suradnju zbog mog izražavanja kada sam povodom Dana državnosti napravio političku karikaturu koja se doticala problema Baranje krajem rata.

Dosta si znao ‘ubosti’ u nezgodno vrijeme i u nezgodna mjesta. Je li te to onda demotiviralo, obzirom na kratak period unutar kojeg su otkazane dvije suradnje zbog politike?

Dakle, u periodu od 1995. do 1999. sam se posvetio studiranju i služenju vojnog roka, sve dok 1999. godine nisam u monografiji u Algoritmovoj knjižari otkrio karikaturista Garyja Larsona. To je bilo moje filmsko prosvjetljenje. Znao sam da želim se baviti time. Nisam odmah počeo crtati političke karikature, nego sam podebljao portfolio portretnom karikaturom. S tim sam portfoliom otišao Ivi Pukaniću, odnosno njegovoj tajnici (u redakciju Nacionala, op.a). Rekla je da dođem za dva dana i kad sam se vratio – nije se ni pomaknuo sa stola. Onda sam otišao u nekadašnji Puntarićev dućančić upitati ga za savjet. Ljubazno me primio i rekao da se učlanim u Hrvatsko društvo karikaturista i među tim legendama krenem raditi. Učlanio sam se, počeo raditi kao tajnik i otvorio im web-stranicu, koja i danas postoji. Zanimljivo je da je jedna od prvih kod nas, a otkako sam je ja pokrenuo dizajn stranice i danas je isti (smijeh). 

nik titanik

Foto: Privatni arhiv

Ubrzo u tom periodu dolazi i do tvog najdužeg angažmana u tisku – 24sata. U tim si novinama od samoga početka, od ožujka 2005. godine. Glavni je urednik novina bio Matija Babić, već tada i glavni urednik Indexa koji se proslavio najgledanijim hrvatskim filmom svih vremena – Severininim dokumentarcem s jedrenja. Kako je došlo do te suradnje?

Severina je Babića dovela u mainstream i zato su ga uzeli za glavnog urednika 24sata, dok je on za mene znao iz Monitor.hr-a, gdje sam od 2001. bio crtao karikature. Ondje sam imao svoju rubriku, a i u jednom sam njihovom itervjuu rekao da želim zarađivati za život crtajući karikature i tako me zapamtio. Odmah sam pristao na poziv u 24sata i počeo s političkom karikaturom.

No u Monitoru je krenulo s političkom karikaturom što bi se moglo nazvati prvim profesionalnim projektom?

Na Monitoru je prva karikatura bila ona predsjednika Stipe Mesića nazvana ‘Predsjednik noću’, što je nastalo oko 2002. godine. Radilo se o crtežu s njegovim likom koji spava pored noćnog ormarića s kutijicom za lijevu i desnu obrvu. I to je odmah odjeknulo. 

Ono što malo ljudi ne zna jest da je paralelno postojao i drugi projekt u to vrijeme – animirani film Šatro – prvi hrvatski flash crtić. Nastao je po uzoru na South Park, ali na kvartovski način: klupa, piva, trava,komadi. A onda je nekako u to vrijeme paralelno s Monitorom u Nedjeljnom Vjesniku krenula politička karikatura. 

Smatraš li se hrvatskim političkim kritičarem?

Naravno. Na svom profilu stranice se opisujem kao “kroničar hrvatske gluposti“ i zato se izložba zove tako. Svaka karikatura koju radim na dnevnoj bazi je politička i svaku temu nastojim proučiti. Potrudim se razumjeti situaciju, aferu, aktere i znati o čemu se radi, pa karikaturistički obraditi. Kako ne idem na prvoloptaški humor, onda to obradim višeslojno gdje čitatelj mora poznavati materiju, što mene puno puta učini neshvaćenim. Treba znati kontekst da bi bilo smiješno. Druga kritika na moj stil i način rada jest da ima previše teksta, a tekst dolazi upravo kao kontekst mojim čitateljima. Nemaju svi vremena proučavati okruženje karikiranog pa to dobiju kao fusnotu. Meni je bitnije relevantnije obraditi temu, nego brijati po vječito istim temama kao pijanog Šeksa ili Grdovića. 

nik titanik

Foto: Privatni arhiv

Kako bi sagledao politiku 1994. u odnosu na 2019? Bio si kroničar četvrt stoljeća hrvatske povijesti. Kako smo napredovali ili se unazadili kao društvo?

Ljudi se nisu promijenili, a pogotovo nisu negativni akteri. Nakon Sanadera su se političari posebno razbahatili i najgore je bilo 2008-2010. Jer se model ponašanja otad nije promijenio. Danas otkrivamo afere postsanaderovskog doba kod novih političara koji koriste modele ponašanja Sanaderove garniture. Misliš da je Sanader bio nešto drukčiji od 90-ih? Pa privatizacija ti je najbolji primjer da je sve ostalo isto od devedesetih. Struktura razmišljanja, bahatost i prevelika samouvjerenost uopće se ne mijenja jer je vjerojatno stvar mentaliteta. Ali ono što se promijenilo je senzibilitet društva. Preciznije: danas imamo medijske djelatnike koji skaču za vratom iščašenim pojavama u društvu. Uzmi recimo Index. Kada čitaš njihove tekstove, ostavlja se dojam da je Hrvatska puna ustaša, a isto je bilo devedesetih, samo što tada nije nitko o tome nije pisao.

Nisu ni postojali masovni mediji osim državne televizije i dvoje dnevnih novina, te pokoji tjednik. Jedne novine kupovale su se za kućanstvo i moralo je biti i manje konzumacije vijesti, kao i količine plasiranih vijesti. 

Tako je! Mediji su danas drukčiji i prisutniji, ali ne mislim da smo mi puno drukčiji, a ni političari. Jedina je razlika da je zbog klime oko medija društvo osjetljivije na političke teme i afere.

Na stranu rat, Hrvatska 1994. ili 2019.?

Gledajući čisto psihološki, ona Hrvatska iz 1994. kada sam bio mlad, pun snova čekao velike stvari. Danas na to teže gledam… Realizirao sam većinu snova, pa sam u tom smislu mirniji. Danas smo bogatiji i uređeniji kao društvo, jer druge su okolnosti oko nas. Gledajući na politiku, biram radije ove političare danas negoli one devedesetih. Katastrofa. To je bilo toliko divlje. Od medija si imao HRT i Večernjak koje je kontrolirao Tuđman i negativna kritika politike bila je nezamisliva. Sve bi se cenzuriralo.

Je li nakon Danas i Panorame bilo političke cenzure tvoga rada?

To bi, dakle, spadalo u vrijeme rada za 24sata – u zadnjih 15 godina. Od 10 tisuća karikatura napravljenih za njih, cenzurirano je njih desetak, ali ne na način kao devedesetih. U ovom mediju imam potpunu autonomiju i slobodu kao karikaturist, pa sam biram i obrađujem teme. Situacije su u tim slučajevima bile da se nešto prejudiciralo karikaturom pa zato nije moglo (odmah) u objavu.

Na primjer?

Kao u slučaju Merčepova suđenja (za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, op.a.) i karikature s njim krvavih ruku prije same presude. Dakle, stvar lošeg tajminga, a ne nedopustivosti. Ali znao sam ja i pretjerati, kao što je bilo s Nevenom Ciganovićem kada sam ga ‘predimenzionirao’. No on i Stipe Mesić su mi najveće muze.

Je li ikoga teško karikirati?

Pa recimo Ivu Josipovića. Bio je malo bezličan. 

Ljevicu je teže ismijati?

Ma ljudi mi zamjeraju da sam ljevičar jer uglavnom karikiram desničare, ali pogledajmo koliko je ljevica bila na vlasti u 30 godina suvremene Hrvatske i sve će ti biti jasno. 

nik titanik

Foto: Privatni arhiv

***

U kontekstu zaboravljene ekonomske struke, zgodno je poigrati se s brojevima karijere Nika Titanika. Gotovo 30 godina rada s portretnom karikaturom, 25 godina službene karijere unutar koje je stvoreno impresivnih 10,000 karikatura javnih ličnosti Lijepe Naše, a za veliku izložbu u Muzeju Mimara (24. rujna – 24. listopada 2019.) odabrano je njih čak 300. Umjetnik i društveni kroničar, vizualni povjesničar, dnevno crta barem dvije: po jednu za rubriku Sportski i Dnevni u listu 24sata. 

***

Nikola, 25 godina si odradio, ali i dalje si mlad i nadahnut autor koji stalno mora promatrati svoju okolinu, pa iz toliko upijanja inspiracije ne smije ponestati. Ima li nade da pojedinačne dnevne sličice Nika Titanika u sljedećoj fazi zažive u nekom kompleksnijem narativu kao što je strip, tvoja prva ljubav? 

Iako je strip moja glavna ljubav, dvije karikature dnevno ne daju ti vremena raditi na njemu. Taman sam završavao jedan krajem 2004. godine kad su krenule novine i on sada stoji. Kako volim povijest, pogotovo 16. stoljeća, on je bio vezan za Seljačku bunu Matije Gupca. No to je bio dječji pokušaj u odnosu na nešto što sam radio u zadnje dvije godine. Našao sam si vremena kasno navečer za proučavanje bune i u zadnjih godinu dana radim na njemu intenzivno. Kada završi izložba, krećem s unosom teksta i onda mislim izdati strip album, konkretno prvu epizodu. Scenarij za drugu epizodu postoji, ali to mislim raditi u narednih godinu dana paralelno s ovim nedovršenim stripom iz ranih 2000-ih. 

Što će se dogoditi onda sa Šteficom Jambrišćak?

Ona će se nastaviti pojavljivati kao nekakav ženski alanfordovsko-bondovski špijun u radnji. 


(Visited 1.192 times, 26 visits today)

Komentari