Od5Do95: “Primjećujemo trend tihe konzervativnosti”

Od5do95 umjetnički je, a ujedno i multimedijalni web portal udruge Media Punkt. Kako je to biti žena u 21. stoljeću, što to znači i kakve priče sa sobom nosi, troje mladih kreativaca prikazat će kroz 90 životnih priča žena od 5 do 95 godina starosti. Ovaj projekt donosi potpuno nepristran i direktan uvid u život žena u Hrvatskoj, a sve su to organizirali mladi umjetnici iz područja filma. Oni su Marin Leo Janković, Arijana Lekić-Fridrih, i Andrea Kaštelan, a porazgovarali smo o svim zanimljivostima i pojedinostima projekta.

Radi se o iznimno inovativnom i u našem društvu dosad neviđenom projektu. Možete li nam reći kako ste došli na tu ideju, je li to sve nastalo preko noći ili je dulje bilo u pripremi?

U principu ideja nam je došla spontano u razgovoru, ali nakon toga smo dosta dugo pripremali projekt dok on nije postao ovakva medijska platforma. Projekt je službeno započeo 16. lipnja 2016. godine. Počeli smo od toga da želimo prenijeti ženske priče na jedan dokumentaristički način, iako je to puno bliže umjetničkoj metodi storytellinga. No naše vokacije su takve da koliko naginjemo umjetnosti, toliko i vizualnoj komunikaciji pa otud proizlazi galerija video uradaka i slika. Tu također ulazi i broj jer “Od 5 do 95” simbolizira jednu godinu života žena koje smo intervjuirali.

Zašto baš od 5 do 95 kada pričamo o brojevima?

Cilj je bio dobiti presjek, vremensku crtu društva. Mislimo da je 5 do 95 došlo kao nešto najrealnije za današnji prosjek života, odnosno godina. Jednostavno, struktura projekta su intervjui i to je neka granica s kojom se još uvijek borimo – kako dobiti dobar odgovor od djevojčice koja ima 5 godina?

Spomenuli ste da ste prvenstveno htjeli prenijeti životne priče žena. Smatrate li da je to zapostavljeno u današnjim medijima i društvu?

Izrazito je zapostavljeno, to i je pravi motiv. Motivacija je bila takva da smo primijetili da postoje neke teme o kojima se ne govori, osim u ženskoj intimi, primjerice pitanje što za sobom nosi trudnoća, što za sobom nosi menopauza, na koji se način odnosi prema ženama u području rada. To su još uvijek priče koje ne možeš pronaći u mainstream medijima. Nama je bila želja da se te priče prepričaju, kako bi žene koje proživljavaju ta razdoblja života znale da nisu same. Mi nismo tražili senzacionalne priče, u ovom projektu svaka priča je dobra.

U početku smo krenuli od naših prijateljica, poznanica, obitelji i zapravo su te prve priče bile na neki način istraživanje – kuda će taj projekt ići, koja će pitanja i sadržaj biti. Na njima smo utvrdili tih 8 pitanja koja postavljamo svim ženama koja smo koncipirali da budu konkretna, no otvorena da svaka žena može dati svoj privatni dašak i usmjeriti intervju u smjeru koji im se čini prikladan. Poslije smo počeli dobivati feedbacke, fotografije iz prošlosti, i onda su nam se počele i same žene javljati kako bi popratili njihove priče. Trudili smo se pronaći raznovrsne akterice iz različitih društvenih, kulturnih i geografskih okruženja. Posrećilo nam se jako u početku, kada smo pogledali prvi uzorak na 30 žena, shvatili smo da je geografski doista raznovrsno pokriven i reprezentativan.

Možete li navesti tih osam pitanja i pojedinačno ih objasniti?

Pitanja su tajna, no možemo okvirno reći o čemu su. Pitanja se tiču ženske linije, tako da nas zanima što se prenosi u obitelji s baka na majke i unučice te koje su razlike u njihovim životima. Sve ostalo se tiče iskustva. Pitanja su vrlo otvorena, a pitamo za iskustva koja su ženu odredile kao ženu, a onda to povede svaki intervju u jedinstvenom smjeru. Naša snimanja nisu pripremljena, žene nam po prvi puta pričaju svoju priču, naprosto se radi o prvom impulsu.

Jeste li uvidjeli da priče odgovaraju predrasudama da su starije žene konzervativnije?

Imamo iznimki, ali čini nam se da primjećujemo trend tihe konzervativnosti. Dakle, odgoj se predstavlja kao liberalan, no žene i dalje smatraju da su one te koje se moraju žrtvovati, koje moraju brinuti o djeci, koje moraju brinuti o domu. To se jako često provlači kao potkontekst. Tako primjerice imamo mlađe žene koje tvrde da su jako liberalne, ali smatraju pod normalnim da su one te koje brinu o obitelji i djeci, a njihovi muževi ne. Naravno da je to legitiman izbor svake žene, ako se radi o njoj samoj, koji mi prihvaćamo, no čini nam se da je ipak dio tih vrijednosti nametnut kroz društvo.

Ovakav bismo projekt mogli definirati kao tihi feminizam, budući da se vas kao autore nikad ne čuje. Je li feministička nota nešto što uzima glavna svjetla reflektora?

Ovaj je projekt poseban jer nismo postavili nešto konkretno za što se borimo, već dali prostora ženama da kao individue same odrede smjer i svrhu razgovora. Mislimo da aktivizam i feminizam kao takav ne proizlazi iz projekta već iz priča samih jer te žene direktno i intimno govore o svojim životima, iskušenjima i iskustvima. Mi kao društvo u pogledu feminizma nismo jako napredovali, što možemo vidjeti iz priča nekih naših starijih žena, koje smatraju da se mnogo toga promijenilo na bolje u zadnje vrijeme. Međutim, kroz razgovor s njima uviđamo da su ipak većinu svojeg odraslog života bile percipirane kao oruđe muškaraca. Nerijetko nam se događa da starije sugovornice kažu da im je najbolje razdoblje od 70-e do 95-e godine života jer su se emancipirale.

Možete li nam reći kako projekt trenutno napreduje i kada je otprilike planirana potpuna realizacija, odnosno ciklus od 90 priča?

Trenutno smo javno vani s 44 priče. Cilj nam je kroz nekakva možda dva mjeseca izaći sa svih 90 priča. Iako nemamo fiksno nikakvo ograničenje ni datum. Te priče su snimane, web će takav ostati još sigurno dvije godine. To je naizgled beskonačna galerija videa. Kada bismo je sročili u film, to bi bio film koji bi jako dugo trajao. Stoga i ne očekujemo da naši gledatelji prate priče aktualno, kako ih mi objavljujemo, već kao nešto na što će se ljudi moći vraćati.

Koliko ste od samog početka napredovali po pitanju vidljivosti? Kakav je vaš dojam, do koliko ste ljudi uspjeli doprijeti?

Bilo je jako malo negativnih komentara, a oni koje smo imali bili su u slučaju žena koje su rekle da nemaju djecu i da im to ne stvara veliki problem. Nismo imali mnogo negativnih komentara, iako smo uvijek otvoreni za raspravu. Projekt je počeo jako tiho, među našim poznanicima, a poslije se počeo širiti i podigla se vidljivost. Isprva nismo imali ideju kako izaći u javnost, u medijske istupe. No, poslije su nam se mediji počeli sami javljati u želji za prenošenjem naše priče. Zanimljivo je da se projekt ne prati samo u Hrvatskoj, već u čitavoj regiji i u svim područjima gdje se govori i razumije hrvatski jezik.

Što se tiče feedbacka, možete li navesti neke zanimljivosti?

U jednoj fazi projekta, vrlo ranoj štoviše, počele su nam se javljati zlostavljane žene. To nam je bilo jako traumatično iskustvo te smo ih odmah usmjerili na udruge koje im mogu pomoći i nadležne institucije. Iz svega toga nam se čini da smo uspjeli pozitivno utjecati, da smo uspjeli stvoriti atmosferu zbog koje žene koje inače ne bi potražile pomoć, sada su osjetile da nisu same i da to mogu učiniti. U nekoj fazi projekta javili su nam se i mediji, prvi je bio CroL, a potom i Globus, koji su nam svakako dosta pomogli.

Planirate li u skorijoj budućnosti pokrenuti neki novi projekt?

Momentalno nas troje zajedno radimo na ovom projektu koji nam daje i više posla nego što smo očekivali, a svatko od nas sa strane još ima i dodatne aktivnosti, tako da trenutno nemamo konkretnih planova. Mislimo da ovom projektu još treba dati vremena budući da je jako opsežan.

U duhu vaših snimanja za koja kažete da nisu pripremljena, imam jedno pitanje za kraj, vrlo kratko. Što ovaj projekt znači za svakog od vas ponaosob?

Jedno predivno, obostrano iskustvo.

Čini mi se da sam puno toga dobila, osjećam se privilegirano što sam dobila toliko iskustvo.

Za mene znači zapravo učenje, istraživanje, otkrivanje.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.