Retropetak: Putevi slave vode do groba (“Paths of Glory”, S.Kubrick)
Stanley Kubrick jedan je od najvećih redatelja svih vremena, a Paths of Glory (1957.) film kojim se pridružio velikim imenima poput Kurosawe, Bergmana, Langa ili Forda. Roger Ebert spomenuo je Truffautovu tvrdnju kako je nemoguće napraviti antiratni film, jer akcija govori sama za sebe, ali da zasigurno nije zamišljao Paths of Glory kada je to rekao. Jedno od ranih Kubrickovih djela, nadasve kohezivno i ekonomično, sadrži i primjere tipičnih Kubrickovih postupaka, prvenstveno vizualnih, koje ćemo početi nazivati njegovim stilom. Dugi kadrovi, duge vožnje kamerom koje pokretom otkriju detalj bitan za scenu, pozadinsku priču, lokaciju ili slično, ali nakon toga nastavljaju trajati. Uvijek inventivan, koristio je zapanjujuće tehnike koje su ponekad odlazile u ekstreme, bilo sadržajem filma, bilo njegovom formom ili načinom prezentacije. Iako su tada filmovi u boji već bili naveliko prakticirana praksa, odabir crno bijele fotografije fantastično odgovara tematici i tonu filma koji prikazuje svijet sebičnosti, pokvarenosti i rata. Dominacija tamnih tonova, slabo osvijetljene noćne scene i naglašene sjene funkcioniraju ekspresivno, dodatno potičući neljudskost priče koja se potom odražava izazivanjem tjeskobe u gledatelju.
Kubrick otvara film voice-over naracijom i naslovom „France 1916.“. U njegovim ranim djelima može se zamijetiti moguć strah od nerazumijevanja, te se u početnoj ekspoziciji često okreće eksplicitnom iznošenju informacija bitnih za razumijevanje pozadinske priče, mjesta i vremena radnje. Ista je stvar i s porukom koja je gledatelju, u prvih nekoliko filmova njegovog opusa, dana nešto eksplicitnija no što će to kasnije biti u filmovima poput 2001.: A Space Odyssey ili Eyes Wide Shut gdje su informacije bitne za razumijevanje djela predočene gotovo isključivo vizualnim putem.
Priča Paths of Gloryja jednostavna je i kompaktna, no kroz odlično razrađene likove i Kubrickovo majstorstvo, pretvara se u kompleksno remek-djelo. Narativna struktura ima dinamičan tempo razlaganja koji se sastoji od odnosa akcije i reakcije. Imamo tipičnu strukturu, ali supstanca te strukture odudara od klasičnih holivudskih filmova. Iako u narativnoj strukturi ne pronalazimo stilizacije, u priči tri nedužna vojnika osuđena na smrt pogibaju, pakao rata se nastavlja, ljudska pokvarenost perzistira i ništa se značajno ne mijenja. Tako iznova, sve u krug. Time Kubrick ne tematizira vojnike Ferola, Arnauda i Parisa kao važne pojedince, već na njihovom primjeru progovara o mnogo širem problemu, koji obuhvaća vojnike od povijesti do danas – oni su samo pijuni.
Glavnog lika, protagonista radnje, pukovnika Daxa utjelovljuje Kirk Douglas (koji se, opet, nije mogao suzdržati, a da ne pokaže goli torzo). Dax je idealist s jedne strane dok je s druge karika u velikom hijerarhijskom lancu i mora slušati nadređene. Čovjek od principa koji se nađe u problemu kada zaprimi naredbe kojima se upravo ti principi protive. Borba ne samo da prožima makrostrukturu filma, već se nalazi i unutar Francuske vojske, ali i unutar glavnog, kompleksnog lika.
Kubrick je, prije no što se posvetio filmskoj režiji, bio fotograf, stoga nije čudno da je u nekoliko scena Paths of Gloryja upravo on bio snimatelj, niti je čudno kako je vizualni aspekt filma od velike važnosti. Dugi kadrovi naglašavaju naturalističku suštinu rata te ostavljaju gledatelja u poziciji iz koje se ne može izvući. On biva uronjen u strahote rata kojima kao da nema kraja. Isto možemo sagledati u okviru svih ratova i budućnosti ljudske rase. Kao što spomenuta tri vojnika ne predstavljaju samo sebe, već i širu društvenu skupinu, tako i Prvi svjetski rat kroz prizmu Paths of Gloryja nije isključivo Prvi svjetski rat, već svi ratovi, kako prošli, tako i budući. Slika je oštra, kadrovima dominira duboka mizanscena, ostali vojnici konstantno prolaze i to sve zajedno rezultira svojevrsnim dokumentarističkim izgledom koji potencira realistički prikaz rata i njegovih posljedica. Spomenuta je mizanscena vrlo vješto iskorištena. Kubrick u dugim scenama eksterijera iskorištava njenu dubinu i stvoren prostor u razne svrhe poput skretanja pažnje gledatelju na detalje krucijalne za razumijevanje određenog elementa filma, dok je mizanscena interijera gotovo kazališna, u kontrastu artificijelnosti i naturalizma. Po uzoru na Wellesa ne samo da Kubrick majstorski barata mizanscenom, već se u nekoliko navrata služi promjenom rakursa kako bi uspostavio hijerarhiju likova.
I dok mizanscena barata prostorom, montaža barata vremenom. Ona je narativna i kontinuirana. Van montažnih rezova, film sadrži i četiri pretapanja kako bi stvorio elipsu. U potpunosti filmskog djela ona je nenametljiva, fluidna, a rezovi opravdani. Film često prati i izostanak montaže u veoma dugim kadrovima, vizualno efektnim zbog, između ostalog, fantastičnih vožnji kamerom. Od nekoliko dugih vožnji koje krase film, definitivno valja izdvojiti prvu od njih. Kamera prati generala Paula Mireaua kako šeće po rovu „dižući moral“ vojnicima. Vrlo jednostavno, Kubrick daje gledatelju informacije oko stanja na bojištu, stanja vojnika, kao i karakterizaciju samog generala dok im postavlja generička pitanja. Također valja spomenuti i vožnju koja prati Daxa u rovu, izmjenjujući njegov blizi plan s protuplanom, odnosno njegovim subjektivnim kadrom. Napad samo što nije počeo, posvuda lete meci i odjekuju eksplozije. Dax neustrašivo hoda po rovu, sve je više dima i magle dok kamera ne uđe u potpunosti u sablasni zamagljen prostor, otkrivajući samo sjene i crte, kao da se nalazimo u paklu. Posljednja vožnja koju ističem prikazuje napad na Anthill. Kamera prati Daxa, ali se isto tako pomiče gore, dolje, lijevo, desno. Stvara napetost i ne daje gledatelju da vidi što se nalazi ispred regimenta koji maršira prema njemačkoj utvrdi, te samim time djeluje dezorijentirajuće. U toj se sceni vidi i korištenje zoom objektiva kojima je film sniman. Njihovo korištenje omogućilo je Kubricku da u nekoliko navrata mijenja planove bez montažnih rezova. Ne toliko čest postupak zbog svoje vidljivosti i artificijelnosti, ovdje uopće ne smeta jer odgovara tonu filma – gledatelj je ionako tu pasivni promatrač. Kubrickov je stil također poznat po uporabi širokokutnih objektiva, postupaka očuđenja te sklonosti groteski, što je sve i vidljivo u filmu.
Scenografija je zapanjujuće naturalistička ako govorimo o mokrim, hladnim i krvavim rovovima ili potpuno uništenim teritorijem ničije zemlje. Ona pak pridodaje i spomenutoj jukstapoziciji, čineći palače u kojima obitavaju generali izuzetno otmjenim, skupim i glamuroznim. Također, korištenjem gornjeg rakursa imamo mogućnost vidjeti pod palače koji odaje dojam šahovske ploče, još jedan pomno planirani simbolični detalj. Nadalje, jukstapozicija „pijuna“ koji pogibaju na ratištu sa scenama „iza kulisa“ gdje generali vuku konce, kalkulirajući svoje poteze i postotak ljudi koji će najvjerojatnije umrijeti djeluje izuzetno snažno, pa čak i groteskno, ironično što će sedam godina kasnije dominirati još jednim Kubrickovim remek-djelom u vidu Dr. Strangelovea. Također, jukstapozicija se ostvaruje i unutar jednog kadra – general gleda u Anthill s osmijehom na licu, bezbrižno i samouvjereno, dok pokraj njega prolaze ranjeni vojnici koji će uskoro biti i mrtvi.
Emocije gledatelja variraju. U širokom rasponu one sežu od pokojeg smješka na spomenute ironične situacije (kao i na apsurd, cinizam u dijalogu ili ismijavanje pogibije za čast i „uzvišeni cilj“), preko straha i tjeskobe u rovovima i na ratištu, tuge i osjećaja bespomoćnosti u posljednjim scenama pa sve do ljutnje koja prožima naraciju. Redatelj je kao i gledatelj u nemogućnosti da išta promijeni. U istoj su situaciji i likovi Daxa, Ferola, Arnauda i Parisa. Ratna se mašinerija i politika kreću bez obzira na njih i nastavit će se kretati i nakon njihove smrti. Dax taj gnjev do posljednjih trenutaka drži u sebi. Dobro ne može pobijediti, a gledatelj ne može intervenirati. Korištenje širih planova emocionalno nas distancira od likova, ali kohezivna priča, odlična gluma zajedno s redateljskim majstorstvom Kubricka upravo taj postupak opravdavaju stvarajući dodatni osjećaj nelagode i nemoći u gledatelju. Kubrickovi se filmovi ne bave individualnim problemima, već kroz širu prizmu izražavaju hipoteze koje se bave cjelokupnom socijalnom problematikom. On „pokušava fotografirati fotografiju stvarnosti“ (za razliku od Goddardove definicije filma koji je „istina 24 puta u sekundi“) što rezultira potenciranjem stvaranja distance između gledatelja i Kubrickovih likova. Samim time uočavamo širi kontekst koji se može preslikati na stvarnost u kojoj živimo.
Paths of Glory poznat je i po svojoj posljednjoj sceni – Kubrick zatvara film scenom koja predstavlja određen preokret, ne u narativnom, već emocionalnom, odnosno katarzičnom smislu. Katarzično iskustvo nije rezultat isključivo vezan uz likove vojnika, već i uz gledatelja. U paklu rata, pokvarenog hijerarhijskog sistema vojske, vidimo pijane vojnike kako pjevuše i plaču dok njemačka ratna zarobljenica (dodatno naglašena jer je jedini ženski lik u filmu) pjeva „The Faithful Hussar“. Scena vojnike čini ljudima, koji u neljudskim uvjetima ratovanja po prvi puta iskušavaju dugo zaboravljene osjećaje. Dax ih ostavlja još nekoliko minuta da uživaju u trenutku, ali poziv će doći i morat će nazad na bojišnicu. Kubrick koristi prirodno svjetlo te niže krupne kadrove naturščika u ulozi francuskih vojnika, stvorivši tako još jednom dokumentarističku autentičnost koja nas svojim realizmom dodatno pogađa.
Zanimljivo da u filmu, iako opisuje ratno stanje, uopće nema Nijemaca. Da bi vidjeli ljudsku pokvarenost ne trebamo vidjeti drugu stranu, niti se koncentrirati na interakciju dviju strana. Također, kontrastni prizori palače i ratišta zapravo opisuju jednako divljaštvo, samo drugačije ispoljeno. Doduše, u Paths of Gloryju nazire se i borba za ljudskost. Iako je budućnost pesimistična, ta je borba vidljiva. Kod Full Metal Jacketa, primjerice, taj je dašak optimizma dodatno potisnut. Dominacija tema koje reprezentiraju ono najcrnije u ljudima bit će od Kubrickovog zanimanja kroz cijeli njegov opus, emocije će uvijek biti naglašene i bitne, postupci korišteni u ranijim filmovima ekstremniji, a filmovi sve vizualniji. Poruka će postati sve implicitnije izražena, ali će Kubrick i dalje svoje filmove tretirati kao hipoteze, bez davanja odgovora na pitanja koja film postavlja. Traženje tih odgovora postat će zadaća gledatelja.