„Pisanje kao profesija” (Péter Nádas): O strukturi i slobodi
Joseph Haydn, skladatelj čije su kompozicije oblikovale temelje klasične glazbe, ujedno je i ključna figura u evoluciji kontrapunkta. Iako nije bio poznat po tome da se potpuno oslanjao na onaj tradicionalni, poput Bacha, Haydn je ipak koristio kontrapunkt u mnogim svojim djelima, ali na način koji je bio inovativan i prilagođen stilu klasične epohe. Naime, u klasičnoj glazbi, kontrapunkt se odnosi na tehniku skladanja u kojoj se različiti glasovi, odnosno melodije, kombiniraju na takav način da svi zvuče harmonično, ali i neovisno jedan o drugome. I sad se sigurno pitate kakve veze ima sve ovo s pisanjem. Za početak, prvi od pet eseja Pétera Nádasa, suvremenog klasika mađarske i europske književnosti, u knjizi „Pisanje kao profesija”nosi naslov „Haydn u neboderu”.
Pisanje kao sklad kontrapunkta
Povezivanje Haydna i Nádasove misli o pisanju može se izgraditi kroz ideju o strukturi, ravnoteži i inovaciji u oba medija – glazbi i pisanju. U glazbenom kontekstu, Haydn je bio majstor kontrapunkta, stvarao harmonijski složena djela s različitim melodijama koje se nadopunjuju, ali zadržavaju jasnoću. Kroz sličan princip, Nádas u svom eseju analizira kako pisanje može imati „glazbeni” karakter – ritmičku izmjenu rečenica, segmentaciju vremena i prostora, stvaranje simetrije i asimetrije. Izmjenom kraćih i dužih rečenica oblikuju se značenje i struktura.
Kao što Haydn sviranjem kontrapunkta gradi harmoniju kroz neovisne melodije, Nádas pišući također koristi različite jezične „glasove” (rečenice, pasuse, naglaske) kako bi stvorio koherentnu, ali dinamičnu narativnu strukturu, i misao o tehnici pisanja odmah tehnički provodi kroz umjetnički tekst. Pasusi moraju biti povezani, utvrđuje i onda kasnije objašnjava kako se „u stavku mora nalaziti već i ono što još nije ni bačeno na papir. Jer se tako stvara koherentni suvišak zvuka i pauze, manjka i značenja.” Prepoznaje da pisanje nije samo gramatički korektno nizanje riječi, već umjetnost kreiranja zvuka i ritma unutar jezika. Na isti način na koji Haydn koristi kontrapunkt, Nádas koristi „melodiju materinjeg jezika” kako bi svaki segment teksta učinio funkcionalnim i emocionalno bogatim. Time objašnjava kako je „način upotrebe glazbe jezika osjetno osobniji od gramatički korektnog iskaza.”
U sljedećem eseju „Naše budne tišine”, koji je nastao u povodu primanja Književne nagrade Berman, referira se na onu prazninu između dva tona koja nimalo nije prazna i bavi se pitanjem granica između osobnog i univerzalnog u književnosti i jeziku. Tada piše: „Ma koliko bila jezično i stilski vjerno prevedena na neki jezik, knjiga u praksi prekoračuje granicu osobnoga. Što je u mojim očima blagoslov, iznimna sreća. Jer knjiga time stupa u depersonalizirane prostore koji se otvaraju među osobama, među jezicima i kulturama, iako mi o tim ljudskim radom ispunjenim prostorima, u kojima ja sigurno nisam ja, ili nisam samo ja, razmjerno malo znamo.” To je trenutak u kojem se knjiga oslobađa autora i postaje neki novi prostor, književni rad izlazi izvan autorove osobne perspektive, otvarajući time neki novi prostor za interpretaciju.
Nádas, u „Pisanju kao profesiji”, donosi svoja razmišljanja o procesu stvaranja, ali i o tome što znači biti autor, s posebnim naglaskom na napetost koja nastaje između savršenstva, slobode i strukture. Njegovo razmišljanje otkriva složeni odnos između unutarnjeg svijeta autora, njegovih emocija i konačnog oblika teksta. Pisanje, prema Nádasu, nije samo stvaranje, već je i neprestana distanca – emocionalna i intelektualna – koja omogućava da djelo dosegne svoju pravu kvalitetu. Kada govori o križanju viškova i drugim intervencijama u tekstu, Nádas prepoznaje da takve promjene mogu stvoriti napetost koja, iako korisna, ne može biti neograničena. Važno je, kako kaže, zadržati sposobnost distanciranja od svojih osobnih emocija, kako bi tekst došao do svog najboljeg oblika. Tu se jasno vidi razlika između impulzivnog pisanja koje može ugroziti strukturu, kako on kaže – skelet, i promišljenog pristupa koji u konačnici nudi pravu ravnotežu. Nádasov savjet: ne težiti savršenstvu, već skladnoj i slobodnoj formi koja omogućava fleksibilnost, a time i održavanju kreativne slobode.
Svjetlost i tama u tekstu
Osim što je priznat prozaist, esejist i dramatičar, Péter Nádas u svom eseju „Na bojama tmine” piše o svojoj strasti prema analognoj fotografiji, kroz koji razmatra ulogu umjetnosti u oblikovanju našeg razumijevanja svijeta. Ovdje, pišući iz vlastitog iskustva, Nádas se protivi procesu digitalizacije, koji mu oduzima dio intimnosti i autentičnosti. On sugerira da čak i u najdubljoj tmini, onoj koja dolazi s ljudskim iskustvom, postoji prostor za svjetlo i svijest, da tamne i teške strane života nisu nužno samo negativne, već nose u sebi i svoje nijanse, boje i mogućnosti za dublje razumijevanje. U tom kontekstu, Nádas iznosi važnu misao o tome kako pisanje, osobito kad je usmjereno na mračne aspekte ljudske prirode, zahtijeva posebnu pozornost. On kaže: „Poigravanje prirodnim ljudskim slabostima postalo je važno već i zato što ja upravo pišem strahotne priče, pa ukoliko je pripovijest strašnija, odnosno što se više napaja iz magičnih i arhaičnih slojeva ljudske svijesti, da je se napiše, utoliko se mora imati pronicljivije poglede i pronicljivije oko.” Ovime ističe svoju potrebu za dubljim uvidom i pažljivijim promišljanjem kada se bavi temama koje zahtijevaju više od samo površinske analize.
Posljednji tekst, „Onaj koga je Linné prvi opisao”, zapravo je govor na otvorenju 93. svečanog tjedna knjige 9. lipnja 2022. u Budimpešti. U njemu je, koristeći znanstveni rad botaničara Carla von Linnéa kao polazište, iznio kritiku promatranja s nadmoćne pozicije. Pišući satirički o „opasnom životu kišnih glista”, Nádas potiče na preispitivanje shvaćanja svijeta i pritom poziva na dublje razmišljanje gdje bismo trebali odbaciti mogućnost jednostavnih odgovora. Kroz ovaj govor, on nas suočava s pitanjem – koliko zaista razumijemo svijet izvan vlastite perspektive?
Kao što se spominje u blurbu, „Pisanje kao profesija” knjiga je velikog znalca i izvanrednog pisca, autora koji s velikim umijećem oblikuje svaku riječ, rečenicu i strukturu, brinući se o ritmu teksta te njegovoj konačnoj harmoniji. Nádas u njoj spaja sve svoje ljubavi i pritom, bez ikakve zadrške, otkriva tajne zanata. U sjajnom prijevodu Xenije Detoni, objavljena je u Frakturi.
