Preminuo je filmski vizionar Béla Tarr
Mađarski redatelj Béla Tarr, jedan od najznačajnijih autora suvremene europske kinematografije, preminuo je 6. siječnja 2026. u 70. godini života nakon duge i teške bolesti, objavila je Europska filmska akademija.
Tarr, poznat po mračnim, filozofskim filmovima s dugim kadrovima i minimalističkom estetikom, ostavio je neizbrisiv trag u svjetskom arthouseu, a dio karijere proveo je i u Sarajevu gdje je osnovao filmsku školu Film Factory.
Rođen 23. srpnja 1955. u Pečuhu u Mađarskoj, Tarr je filmsku karijeru započeo krajem 70-ih kratkometražnima i dokumentarcima, ali široku pažnju privukao je petim filmom Prokletstvo (Damnation, 1988.), prvim mađarskim nezavisnim filmom prikazanim na Berlinaleu.
Razvio je prepoznatljivi stil; dugotrajne kadrove (često i do deset minuta), crno-bijelu estetiku, sporu naraciju i duboku glazbu Béle Blatseka, istražujući egzistencijalnu tjeskobu, društveni raspad i moralnu krizu.
Sedmosatni magnum opus
Njegov magnum opus Sátántangó (1994.), sedmosatni adaptacija romana Lászlóa Krasznahorkaija (ovogodišnjeg nobelovca), smatra se jednim od najvećih filmova 20. stoljeća, prikazujući raspad mađarske seoske zajednice nakon komunizma.
Slijedili su Werckmeisterove harmonije (2000.), alegorija kaosa i fašizma te Torinski konj (2011.), posljednji film koji je najavio kao oproštaj od režije. Priča o Nietzscheu i njegovom konju osvojio je Veliku nagradu žirija na Berlinalu. Dugogodišnja suradnja s Krasznahorkaijem definirala je njegov opus, a Čovjek iz Londona (2007.) s Tildom Swinton premijerno je prikazan u Cannesu.
Tarr je bio kritičar mađarske desničarske vlade Viktora Orbána, optužujući je za uništavanje kulture i demokracije, što ga je učinilo simbolom otpora u istočnoj Europi. Nakon Torinskog konja posvetio se pedagoškom radu, ali njegov utjecaj ostaje ogroman. Kritičari ga slave kao jednog od najprestižnijih suvremenih autora, čiji stil inspirira redatelje poput Arija Astera i Lava Diamoa.
