Preporuka: Amelie Nothomb i njezin japanski opus
Amelie Nothomb belgijska je autorica, dijete belgijskih diplomata zbog čega je dobar dio djetinjstva provela izvan domovine. Do pete je godine živjela u Japanu, a onda se preselila u Kinu zatim New York, Bangladeš, Burmu, Coventry i Laos. Slavu je stekla svojim prvim romanom Higijena ubojice (Hygene and the Assassin, 1992), i od tada je svake godine objavila po jednu knjigu. Tvrdi da godišnje napiše i do tri rukopisa i onda između njih odabere onaj koji joj se najviše sviđa. Mnogi je kritiziraju upravo zbog “masovne proizvodnje književnih djela” i sumnjaju u kvalitetu takvih “nabrzaka” napisanih knjiga. Neke su od njezinih knjiga djelomično autobiografske i odnose se na posebne periode u njezinom životu prije 1992. kad je objavila svoj prvi roman.
Počela je pisati kad joj je bilo 17 godina i idućih je pet godina provela pronalazeći sebe kao autoricu. Pisanje o vlastitom životu omogućuje joj da “pokori samu sebe.” Kaže da je to isto kao kad je Virginija Woolf rekla: “Ništa se nije stvarno dogodilo dok nije zapisano.” Dok ne zapiše svoja sjećanja, nema osjećaj da su stvarna. Amelijin je stil pisanja jednostavan, vrvi šarenim i duhovitim opisima i mnogim malim životnim porukama i poukama. Iako se u njezinim djelima ne može naći neka veća filozofska dubina, važna su zbog prikaza kulturnih razlika i svih stvari kojima vrvi život nekog pojedinca. Te svakodnevne stvari i lekcije možda nisu velike, ali su stvarne i to ih čini važnima. Neće se svi pronaći u njezinim djelima. Ona se baziraju na njezinoj osobnosti, a ne može se svatko slagati sa svime, no svakako vrijedi pružiti im priliku.
Amelie se prije objavljivanja svojih knjiga osjećala kao izopćenica. “Tako sam se osjećala gdje god da sam bila i s kim god da sam bila. Osjećala sam se marignaliziranom u čitavome svijetu. Kad sam postala autorica i moje su knjige objavljene, osjećala se kao da barem nisam izopćenica među svojim čitateljima.” Mnogi se čitatelji poistovjećuju s njezinim likovima. “Čini se da je osjećaj izopćenosti raširen u svijetu. Ima nas mnogo takvih,” zaključuje Amelie.
Nothombine knjige, koje opisuju dio njezinog života u Japanu u koji se vratila kao odrasla žena sa zaboravljenim znanjem jezika, odnose se na dva aspekta njezinog života ondje: posao i ljubav. Strah i trepet (Fear and Trembling, 1999) priča je o poslovnoj Amelie koja je došla raditi u Tokio kao prevoditeljica za jednu tvrtku, no ubrzo se nađe izgubljenom u kulturi koju ne razumije. Nitko nije zadovoljan s njom što god da napravila ili ne napravila. Poslovan svijet Japana nije se složio s njezinim europskim mentalitetom i pristupom poslu, a ne pomaže niti činjenica da se očituje velika razlika između položaja muških i ženskih zaposlenika u tvrtci. Nažalost, bijeg je nemoguć jer je potpisala ugovor na godinu dana i dati otkaz značilo bi u potpunosti izgubiti obraz u japanskom društvu. Roman je dobio nagradu Grand Prix du roman de l’Academie francaise.
Ni Evina ni Adamova (Tokyo Fiancee, 2007) roman je o Amelijinom društvenom i ljubavnom životu u Tokiju koji se odvija u isto vrijeme kad i njezin poslovni život iz romana Strah i trepet. Amelie je upoznala Rinrija, tipičnog japanskog studenta, preko oglasa koji je objavila za poduke iz francuskog. On je za nju misterij, zaključana kutija koju mora otvoriti i poveznica s idiličnim sjećanjima na djetinjstvo koje je provela u Japanu. Iako su između njih i govorna i kulturna barijera, zajedno će proputovati Japan u potrazi za srećom koja se ponekad čini istinski neuhvatljivom. Roman je nominiran za nagrade Prix Goncourt i Prix Renaudot, a osvojio je nagradu Prix de Flore.