Recenzija – Balkansko brvno: Između eseja i memoarskih zapisa
Balkansko brvno Aleša Debeljaka podnaslovljeno je kao eseji o književnosti „jugoslavenske atlantide“ , čime nam autor najavljuje kako će se u formi eseja baviti jugoslavenskom i postjugoslavenskom književnosti. Potonju u dijelu knjige posvećenu Danilu Kišu objašnjava kao onu književnost koja se nije priklonila raznim nacionalnim projektima koji su nijekali jugoslavensko književno nasljeđe, već onu koja je svoje uzore pronašla u njoj te na neki način nastavila književnu tradiciju bivše zemlje.
Debeljak paralelno s esejima o djelima pojedinih književnika (Semezdin Mehmedinović, David Albahari, Danilo Kiš, Miloš Crnjanski, Charles Simic, Aleksandar Hemon, Igor Štiks) iznosi osobne, gotovo memoarske zapise o osnovnoškolskim, srednjoškolskim i fakultetskim danima u Jugoslaviji, a ne treba zaboraviti i to da se u velikoj mjeri referira na vlastita poznanstva, prijateljstva i susrete s autorima o kojima piše. Dok potonje izvrsno funkcionira u analizama rada autora jer odaje izvrstan dojam kako Debeljak ne poznaje samo opus, već i osobnost samog autora, prisjećanje na ljetovanje u socijalističkom kampu, putovanja s džudo reprezentacijom Slovenije ili opis fakultetskih dana nema najjasniju funkciju u kontekstu ovog djela. Autor možda time želi opravdati izbor teme, prikazati formativnu ulogu jugoslavenskog društva tijekom njegove mladosti ili se možda suprotstaviti mitu o Jugoslaviji kao tamnici naroda, ali ujedno gradi i mit o bezbrižnom djetinjstvu u socijalističkom raju.
Jedna od najzanimljivijih teorija iznesenih u ovoj zbirci jest ona o utjecaju Danila Kiša na gotovo sve književnike o kojima piše te tumačenje zašto je upravo on, a ne velikani koji su i od službene kritike bili učestalo slavljeni (Andrić, Krleža, Selimović) bio toliko važan za postjugoslavensku književnost – Debeljak u prvi plan stavlja njegov kozmopolitizam, njegov um nesputan dominantnom političkom idejom i činjenicu da se on, za razliku od primjerice Krleže, i sam deklarirao kao jugoslavenski književnik.
Knjigu se može čitati i kao svojevrsni vodič kroz ključne momente jugoslavenske povijesti na koje se često referiraju i drugi esejisti s područja bivše države (npr. legendarno Titovo „ne“ Staljinu koje Dubravka Ugrešić u svojim esejima uzima za prekretnicu u jugoslavenskoj povijesti) te ponekad ostavlja dojam da je pisana za strano tržište. Ipak, povijest SFRJ dobro je poznata svima iz različitih vizura, od kojih je malo koja od njih, pa tako i ova Aleša Debeljaka, utemeljena na faktografiji i kritičkom mišljenju. Kad se govori o Jugoslaviji, govori se, neovisno o predznaku, o sentimentima.
S druge strane, s obzirom na tretman postjugoslavenskih književnosti u hrvatskom (a sudeći prema intonaciji zbirke i u slovenskom društvu), književno tržište regije za nas je nepoznato tržište. Balkansko brvno tako prvenstveno postaje vodič kroz jugoslavensku i postjugoslavensku književnost, na čiji se tretman u nacionalnim kulturama nasljednica SFRJ Debeljak često i s punim pravom kritički osvrće.
