Recenzija – Dora i Minotaur: Umjetnica u sjeni Pabla Picassa
Nakon svog uspješnog romana Frida ili o boli u kojem se bavila životom Fride Kahlo kroz prizmu svoje opsesivne teme o fizičkoj boli, Slavenka Drakulić u novom se romanu posvetila sudbini Dore Maar, nadrealističke fotografkinje koja je u povijesti ostala upamćena kao jedna od Picassovih ljubavnica. Roman napisan u prvom licu na početku navodi kako se radi o zapisima iz bilježnice koje su u svojim biografijama o Dori Maar navodili brojni autori, a koja je prodana na aukciji pod nazivom Posljednje uspomene Dore Maar. Prema predgovoru, radi se o nedatiranim bilješkama koje su nastale između 1958. i 1959. kao osnova za autobiografiju od koje je Dora Maar kasnije odustala. Radi li se doista o nekom tipu dokumentarizma ili postmodernističkom poigravanju s pitanjem autorstva Drakulić na promociji knjige nije komentirala, već je samo istakla kako knjigu ne treba čitati kao publicistiku, već kao fikciju.
Gore spomenuti zapisi nastali su pod utjecajem Jacquesa Lacana, slavnog pariškog psihoanalitičara koji se također kretao u krugovima nadrealista (njegova supruga Sylvia bivša je supruga Georgesa Bataillea), a kojem ju je Picasso odveo nakon živčanog sloma prouzročenog prekidom njihove veze. Kroz zapise kronološki pratimo Dorin život, od djetinjstva u Buenos Airesu do dolaska na školovanje u Pariz i uspjeha u nadrealističkim krugovima. Budući da autorica piše iz perspektive Dore Maar 50-ih godina, njene reference na djetinjstvo također su pod utjecajem psihoanalize i razgovora s Lacanom, pa knjiga ponegdje ostavlja dojam male čitanke osnovnih pojmova psihoanalize.
Jednostavnim i neposrednim stilom Drakulić se usredotočila na poziciju Dore Maar kao žene i umjetnice. Za navodno slobodoumne nadrealiste i velikog Pabla Picassa, takav je spoj bio gotovo nemoguć – iz romana možemo iščitati kako su i u tom liberalnom društvu žene bile prvenstveno doživljavane kao seksualni objekti (čak i mračni objekti čežnje), a tek onda kao umjetnice i samosvjesne osobe. Problematiku veze s Picassom Drakulić je istaknula već u samom naslovu – kao amblematsku sliku tog odnosa bira crtež Dora i minotaur te Picassa već u esejističkom uvodu uspoređuje s mitskim likom minotaura kao onog koji uništava sve oko sebe.
U zanimljivom spektru tema, autorica se dotiče i pitanja maske, koje uspijeva ne previše doslovno tematizirati kroz Dorin izlet u Veneciju nakon kojeg se odlučila povući u samoću i okrenuti se religiji poput svoje majke. U susretu s izrađivačem tradicionalnih maski, upoznaje se s karnevalskim maskama i onima commedie dell`arte te dolazi do spoznaje kako je upravo ona čitavog života nosila masku ozbiljne i misteriozne žene kojom je svjesno privlačila muškarca, ali i gušila vlastitu kreativnost.
U jednom dijelu romana Drakulić kao lik uvodi i Fridu Kahlo kao svojevrsni pandan Dori Maar – Frida Kahlo također je živjela u braku sa starijim i utjecajnim umjetnikom, ali se ona, za razliku od Dore Maar, uspjela othrvati njegovom utjecaju i unatoč teškoj bolesti postati utjecajnijom od Diega Rivere. Roman Dora i minotaur nije uspjela nadmašiti svoj prethodni uradak koji se bavio sudbinom Fride Kahlo, ali je u dvjestotinjak strana romana otvorila neka zanimljiva pitanja o mogućnosti ljubavnog odnosa dvoje umjetnika i afirmacije i realizacije žene kao umjetnice.