Subverzivnost na mainstream platnu (“Kingsman: The Secret Service”, M. Vaughn)
Kingsman: The Secret Service tribute je starim Bondovim filmovima. Subverzivan, nasilan i smiješan, peti je to film redatelja Matthewa Vaughna koji se prije toga proslavio s debitantskim filmom Layer Cake (baziran na knjizi J.J. Connollya), a potom se probio na globalnu scenu s filmovima Stardust, Kick-Ass i (vjerojatno najpoznatijim) X-Men: First Class. Kingsman je tajna špijunska organizacija koja regrutira mladog Eggsya (Taron Egerton), perspektivnog i pametnog klinca iz potlačene klase, dok se paralelno stvara globalna prijetnja od strane tehnološkog genija Richmonda Valentinea (Samuel L. Jackson).
Iako zvuči kao tipičan, već istrošeni super-špijunski akcijski film, Matthew Vaughn i Jane Goldman odvode gledatelja na neočekivana mjesta. Kao prvo, scenarij vješto izbjegava klišeje (osim klišeja s maminim dečkom), pažljivo postavlja ‘plantove’, iznenađuje nas te čak u nekoliko navrata ruši četvrti zid (“This ain’t that kind of movie.”). Iako se ne mogu ne spomenuti sličnosti s Men in Black, često pretjerivanje, nelogičnosti, ponekad loši dijalozi i slično – čak i kada prestane imati smisla, i kada product placement Adidas Originala vrišti u prvom planu, Kingsman i dalje ostaje nadasve zabavan film. Također, zamjerio bih sam sebi kada ne bih u tekstu pohvalio kako Matthew Vaughn divno i zabavno ispušta gnjev u “Kentucky Church” sceni gdje Harry (Colin Firth) nakon ulaska u crkvu pod utjecajem biokemijskog oružja poubija na desetke rasista i homofoba dok u pozadini svira Free Bird Lynyrda Skynyrda.
Kingsman je sve samo ne tipičan super špijunski film, i time dolazimo do druge točke – subverzivnosti. Moram priznati da sam ostao neizmjerno ugodno iznenađen kada sam ga prvi puta pogledao jer nisam to ni najmanje očekivao od filma. Očekivao sam šaljiv, zabavan hommage Sean Conneryevom Bondu. Djelomično sam to i dobio, no nisam predvidio distopiju o kojoj je pisao H. G. Wells još 40.-ih na mainstream filmu s budžetom od 81 milijuna dolara. Kao što nam je Edward Snowden, Julian Assange i Citizenfour pokazao kako nismo daleko od Orwellovog klasika 1984, tako se i Kingsman igra s Novim svjetskim poretkom i otkrivanjem mogućeg plana tehnokracije. U filmu možemo vidjeti „Obamu“ i svjetsku elitu kako većinski podilaze Valentineovoj ideji “liječenja Zemlje” s kontrolom populacije, odnosno ubijanjem nepoželjnih dijelova iste. Također, uviđamo i mase koje stoje u redu za besplatne SIM kartice putem kojih se vrši kontrola. Isto tako, na suptilnoj razini, možemo reći da film priča i o transhumanizmu – s prostetičkim udovima i biometričkim mikročipovima izdanim od strane Valentine Corporationa.
S 407 milijuna dolara zarađenih diljem svijeta, film je postao box office hit. Ono što me veseli je da su Kingsman, koji je u suštini subverzivan, očigledno gledali milijuni ljudi diljem svijeta. Za razliku od ostalih tipičnih Hollywoodskih filmova poput Transformersa ili sličnih zaglupljujućih blockbustera, Kingsman može ljude potaknuti na razmišljanje. Kao što je i stvar s teorijama zavjere – ne morate vjerovati u njih, ali barem vas potiču da ne prihvaćate općeprihvaćeno mišljenje, da propitkujete i kujete vlastito, i na kraju krajeva – da niste ovca.
Bez obzira na svoje minuse, trenutke nelogičnosti ili neispolirane dijaloge – mislim da je Kingsman pravo osvježenje na mainstream sceni, koje nudi formu eskapizma koja nije samo zabavnog već obrazovno-zabavnog karaktera, ma kako god to bilo upakirano.
I “analni seks s princezom” je urnebesna šala.
