Recenzija – Krigen: Europska verzija američkog ratnog filma
Europska kinematografija rijetko se kada bavila tematiziranjem događaja na ratnim poprištima današnjice na Bliskome istoku. U pravilu smo navikli gledati filmove ili o ratovima na Balkanskom poluotoku ili o Drugome svjetskom ratu, a oni irački i afganistanski kao da su u prvome redu rezervirani za američku publiku i holivudske producentske kuće. No činjenica je kako u tim ratovima ratuju i vojnici iz Staroga svijeta, čiji su životi jednako pogođeni tamošnjim zbivanjima kao životi njihovih američkih suboraca. Prošlosezonski kandidat za nagradu Oscar, American Sniper (2014) Clinta Eastwooda, samo je jedan od recentnijih izdanaka dugačkog niza američkih filmova o ratovima na Bliskom istoku, uz – da spomenemo samo neke – Zero Dark Thirty (2012) i The Hurt Locker (2008) Kathryn Bigelow ili Lone Survivor (2013) Petera Berga.
I dok svi ovi uratci (u većoj ili manjoj mjeri) ističu herojstvo i hrabrost domoljubnih Amerikanaca koji brane boje svoje zemlje boreći se na drugoj strane zemaljske kugle, film Krigen (2015) danskoga redatelja i scenarista Tobiasa Lindholma, k tomu i danski kandidat za ovogodišnju utrku za zlatne kipiće i jedan od dobitnika posebnog priznanja žirija na 13. Zagreb film festivalu, pokušava cjelokupnu stvar sagledati na vizualno vrlo sličan no značenjski podosta drugačiji način od Amerikanaca. Kroz film pratimo Clausa Michaela Pedersena (Pilou Asbæk) i njegove sunarodnjake-suborce kako, ispunjavajući svoju vojnu dužnost, pokušavaju zaštititi afganistansko stanovništvo od napada militanata. Pritom dolazi do unakrsne paljbe koja će glavnom liku i njegovoj ženi Mariji (Tuva Novotny) i djeci kod kuće stubokom promijeniti život, budući da ga nakon povratka u domovinu očekuje vojni sud.
Iako velik dio prizora u Krigen izgledom i atmosferom podsjeća na američke filmove, upravo je njegov drugi dio ono što ga čini donekle distinktivnim od drugih. Pedersen ne postaje nacionalnim herojem, razlog njegova preuranjenog povratka kući unosi novi nemir u donekle disfunkcionalnu obiteljsku situaciju, a viđeno i proživljeno i dalje traumatski progoni Pedersena. Dok je u Eastwoodovu American Sniper Chris Kyle posthumno prikazan kao jedan od najvećih američkih heroja, Lindholmov Pedersen mora se suočiti s ponešto drugačijom realnošću i posljedicom onoga što je učinio te dokazati da nije kriv.
Krigen donekle ipak uspijeva propitati smisao – ili nedostatak istoga – današnjih ratova na pragu Europe, za koje su europski narodi krivi kao i Amerikanci, iako u nešto manjemu opsegu. Lindholmova fascinacija ratnom temom svakako je vidljiva kako u scenariju tako i u samoj režiji, no nasreću izostaju megalomanske scene eksplozija i bitki kojima obiluju američki filmovi. Na Krigen se također može gledati kao na logičan nastavak redateljeva filmskog zanimanja za rat i terorizam koji je započeo s R (2010) i nastavio s Kapringen/A Hijacking (2012), a njegovim je filmovima uz to zajednička stavka što protagonisti dolaze u sukob s vlastima i autoritetima. Krigen je sve u svemu zanimljiv film od kojega se ne bi trebalo očekivati previše, no i osvježenje na polju ratne kinematografije koja se posljednjih godina, kao i sami ratovi koje tematizira, nalazi u svojevrsnoj dosadnjikavoj i jednoličnoj slijepoj ulici.
