Recenzija – Nulti broj: Što je istina?
Umberto Eco jedan je od rijetkih pisaca kojima se dogodio fenomenalan prvi roman (Ime ruže, 1980.), koji sljedeći nastavci uglavnom nisu uspjeli zasjeniti, a to za rukom nije pošlo ni najnovijem uratku objavljenom u nakladi Profila pod ponešto zagonetnim naslovom Nulti broj. Unatoč tome, možda zbog izrazito aktualne tematike kojom se bavi, Nulti broj ostavio je pozitivniji dojam na mene nego li njegov prethodnik, Praško groblje.
Radnja romana odvija se u Milanu, 90-ih godina prošlog stoljeća, i to na tri plana – u nizu epizoda pratimo rad redakcije fiktivnog dnevnog lista Sutra, za kojeg je i njegov glavni urednik, siguran da nikad neće ugledati svjetlo dana. Unatoč tome, čitava redakcija kroz nešto manje od dva mjeseca svakodnevno radi na dvanaest nultih brojeva tog imaginarnog tjednika. Drugi plan vezan je uz iskusnog novinara Braggadocia koji na ulicama Milana pokušava pronaći dokaze za vlastitu teoriju zavjere, koja bi trebala dokazati kako je Mussolini uz pomoć Saveznika i Katoličke crkve izbjegao smrt i doživio kraj 70-ih godina u izbjeglištvu u Argentini. Između svega toga, imamo i ljubavnu priču mlade, etične i entuzijastične novinarke Maie i pripovjedača, neostvarenog pisca i novinara.
Kroz priču o uređivanju novina Eco vrlo jasno poručuje što misli o današnjim medijima – vijesti koje Sutra kreira napisi su za mediokritetsku publiku, ili za stvaranje iste – izbjegavaju se bilo kakve ozbiljne teme, kultura i spektakli zauzimaju tek jednu stranicu, ne dovode se u pitanja vrijednosti (malo)građanskog društva, najbitniji sadržaj su zvijezde, horoskopi i tv program. U redakciji Eco portretira vrlo šaroliku skupinu ljudi – od sumnjivog novinara koji surađuje s tajnom službom, ekscentrika poput Braggadocia, neostvarenih potencijala poput našeg pripovjedača, ali nažalost propušta šansu da od njihovih priča složi mnogo kompleksniju strukturu. U ovom za njega neuobičajeno kratkom formatu možda nedostaje i ponešto napetosti u priči, ali šarm sveznajućeg Eca nadoknađuje taj fabularni nedostatak.
Teorije zavjere, kojima se Eco ne bavi prvi put, dovode u pitanje udžbeničko poimanje povijesti i tjeraju nas da razmišljamo na način što bi bilo kad bi bilo. Iako su na prvi pogled potpuno neuvjerljive, nakon odgledanog filma Il Divo Paola Sorrentina, specifične biografije Giulija Andreottija, višestrukog talijanskog premijera, čine se manje nevjerojatnima, kao i sudbina nesretnog Braggadocia, čija je priča očito i za tajne službe bila preopasna. Što je istina i je li istina ono što nam mediji serviraju kao istinu, ključno je pitanje ovog naizgled prozračnog romana.
Ecove knjige o povijesti umjetnosti (poput Povijesti ljepote i Povijesti ružnoće, koju nažalost još uvijek ne možemo čitati u hrvatskom prijevodu) znak su erudicije kakvu danas ne nalazimo često, ali isto vrijedi i za njegove romane, pa tako i za Nulti broj. Roman je to koji bih rado uzeo u ruke na plaži, u potrazi za ljetnim štivom koje ne opterećuje čitatelja, ali nije ni intelektualno uvredljivo kao mnoštvo naslova koje ljeti možemo naći na kioscima. Duhovit zaplet o teoriji zavjere, koje su već postale Ecova specijalnost, i mnoštvo epizoda o radu u fiktivnom dnevnom listom u kojima se svaka osoba koja je radila u medijima može prepoznati, uz već spomenute kvalitete, dovoljna su preporuka da pročitate Nulti broj i uživate u Ecovoj viziji suvremenog društva i suvremenog novinarstva.
