Recenzija – Ocean na kraju staze: Obična priča o ne tako običnom djetinjstvu
„Uspomene iz djetinjstva znaju ostati prekrivene i prikrivene naknadnim stvarima, poput dječjih igračaka zaboravljenih na dnu pretrpanog ormara odraslih, ali nikad se ne izgube zauvijek.“
Neil Gaiman, jedno od najvećih imena suvremene književnosti, vjerojatno najpoznatiji po kultnom stripu Sandman ili romanu Američki bogovi, ove je zime (barem kod nas) izdao novi roman. Riječ je o još jednom romanu za mlade poput Coraline ili Knjige o groblju, specifičnom Gaimanovom spoju svakodnevnog s fantastičnim. Obična priča o ne tako običnom odrastanju.
„Sve mi se to vratilo i čim mi se vratilo znao sam da neće potrajati: sve to čega sam se sjetio dok sam sjedio na zelenoj klupi pokraj male bare za koju me Lettie Hempstock jednom uvjerila da je ocean.“
Priču nam, kroz reminescencije priča sada već odrastao glavni junak koji se zbog sprovoda vratio u rodno mjesto te lutanjem završio kraj male bare za koju ga je Lettie Hempstock jednom uvjerila da je ocean. Lettie Hempstock, njezina majka i baka, popularno zvane Hempstockice najzanimljiviji su likovi – one su stup na kojem se gradi čitava radnja, obavija ih maglovit veo misterioznog, čudnovatog i magičnog. Dok se nama nameće tisuću pitanja, one razgovaraju, postoje i jesu u svojem (velikom) svemiru kojeg nam prezentiraju kao da su uvjerene da ih razumijemo u potpunosti. A prava je istina da nemamo pojma o čemu pričaju. Njihovi su svjetovi neki drevni, zaključani za naše oči „običnih“.
„Nitko zapravo ne izgleda onako kakav je u stvarnosti iznutra. Ni ti. Ni ja. Ljudi su daleko složeniji od toga. To vrijedi za svakoga.“
Sam Gaiman savršeno opisuje roman: „Ovo je knjiga za sve one koji su jednom bili sedmogodišnjaci“. Time je pogodio pravu notu knjige jer ovo je ustvari balada o jednom djetinjstvu. Djetinjstvu koje je možda uvelike slično vašem, a možda i nije. Ali nije ni bitno, jer će vas svejedno odvući na neka mjesta zatrpana starim uspomenama, među davno zaboravljene igre i knjige, vječno sanjane snove, nikada ostvarene. Svejedno će vas prisjetiti kako je prekrasno, oslobađajuće i maštovito biti dijete, dijete koje vjeruje u čudovišta, nadnaravne pojave i malu baru na kraju staze koja postaje ocean koji ipak stane u vjedro.
„- Nemam pojma. Odakle ti uopće to da se ona bilo čega boji? Odrasla je, zar ne? Odrasli i čudovišta ničega se ne boje.
– O, čudovišta se boje, rekla je Lettie. Zato i jesu čudovišta. A što se odraslih tiče… Reći ću ti nešto važno. Ni odrasli ne izgledaju kao odrasli. Izvana su veliki i neobzirni i uvijek znaju što rade. Iznutra izgledaju jednako kao i oduvijek. Kao i u vrijeme dok su bili tvojih godina. Prava je istina da nitko nije odrastao. Baš nitko, na čitavom svijetu.“
Pisan iskričavim tonom, rezerviranim specijalno za Gaimana i njegove rečenice koje i u originalu i u prijevodu zvuče neobično i obiluju posebnim riječima, sve se čini kao posve normalan svijet, normalan rječnik, normalne metafore, tek mrvicu pomaknute dalje od uobičajenog.
Najviše uočljiva je oprečnost između pojmova djece i odraslih, djetinjstva i odrastanja, razlika koje postaju sve veće i čvršće, sve teže prekoračive kako vrijeme neminovno protječe. Snažne poruke i citati nas zadivljuju jer , iako to nisu neka nova saznanja, sve su to malene suptilne istine koje nitko ne želi izgovarati na glas. Jer svi jako dobro znamo da „kada se odrasli bore protiv djece, odrasli uvijek pobijede“, zar ne?
