Recenzija – Penny Dreadful: Tresla se brda, rodio se šišmiš
Penny Dreadful (2014) nova je britansko-američka horor serija redatelja Johna Logana (The Last Samurai, 2003) i Sama Mendesa (American Beauty, 1999) čija prva sezona ima osam epizoda, a druga je sezona u nastanku. Na IMDb-u ima ocjenu 8.3 što je poprilično visoko, dok su joj Rotten Tomatoes dali 78%. Nisam sigurna je li serija baš u potpunosti opravdala takve ocjene, ali krenimo ispočetka. Penny Dreadful nije, kako se na prvu može pomisliti, lik u seriji već naziv za jeftinu britansku fikciju 19.stoljeća senzualne i jezive tematike te takav naziv zapravo savršeno odgovara i tematici same serije. Serija počne s tri glavna lika. Vanessa Ives (Eva Green) je misteriozna i moćna žena koju progone “nečiste” sile, Sir Malcom Murray (Timothy Dalton) pripadnik je visokog britanskog društva koji zajedno s Vanessom traga za svojom otetom kćeri Minom, a Ethan Chandler (Josh Hartnett) Amerikanac je koji se slučajno našao upleten u čitavu natprirodnu priču.
Kasnije im se pridruže likovi Victora Frankensteina i Doriana Graya (i još neki drugi, ali neću previše spoilati) što zapravo priču čini dosadnom i predvidljivom jer ti su likovi dobro poznati i upravo se zbog toga gotovo nemoguće pretjerano udaljiti od njihove priče jer koliko god da se inovacija nadoda, njihova će priroda i dalje biti ista. Gledajući taj razvoj priče dobila sam flashback na film The League of Extraordinary Gentlemen (2003) koji na jednak način koristi javnosti dobro poznate likove iz horor/znanstvena fantastika orijentiranih priča, uključujući i likove Doriana Graya i Mine. Efekti i čudovišta za nekoliko su nijansi kvalitetniji nego u seriji Supernatural (2005-) , ali to za Supernatural nije problem jer sami sebe tako ionako ne shvaćaju ozbiljno. Glavna priča koja se vrti kroz seriju zasniva se na egipćanskoj mitologiji i vampirima, što bi bilo u redu da se spomenuta mitologija koristi na korektan način. No, nažalost, Egipćani su radi priče prikazani kao manijaci kojima je glavni cilj bila besmrtnost i bili su spremi dobiti je pod bilo koju cijenu. Boginja Amunet spominje se u potpuno krivom kontekstu, kao da pisci serije nisu na tu temu pročitali ni ono malo što piše na Wikipediji.
Lik Vanesse Ives nekima bi možda mogao biti nepodnošljiv, ali ja volim takve ukočene, goropadne i patničke karikature od žena pa nisam to uočila kao problem. Svaki lik ima nešto iritantno u sebi osim Ethana Chandlera koji je portretiran kao tipičan Amerikanac; on je duhovit, sarkastičan, izravan, pomalo naivan, smiješan u očima Britanaca i revolveraš s kriminalnom prošlošću. Viktor Frankenstein ima tendenciju razbacivati se poezijom u rangu od Shakespearea do Keatsa i ponekad mu se u tome pridruže i drugi likovi. Ne samo da je ta poezija iskorištena mnogo puta dosad kako bi dočarala neki osjećaj uzvišenosti i poetike u tome što gledamo, već se, zbog njezinog pretjeranog korištenja, gledatelj ponekad osjeti kao neobrazovana budala i dobije poriv guglati te stihove da bi vidio o čemu se zapravo radi i koja je simbolika iza toga. Sir Malcolm je u redu do jednog trenutka u seriji kad više nije nimalo u redu. Ako ste počeli gledati Penny Dreadful, znat ćete kad taj trenutak dođe i osjetit ćete da vam se upalila ona alegorična lampica iznad glave. Dorian Gray izigrava nekakvog playboya.
Penny Dreadful još je jedna serija o natprirodnom koja je djelomično privlačna upravo zato jer je smještena u viktorijansko doba, ali privlačnost tog doba nije iskorištena u toj mjeri u kojoj bi mogla biti kako to recimo radi Ripper Street (2012-). Mora se priznati, ako zanemarite sve iritantne detalje, serija vam doista može pružiti osjećaj adrenalina i žudnje da saznate sve tajne koje priča krije te će vas ta žudnja vući do kraja sezone. Ako ste fan serija kao što su Sleepy Hollow (2013), Supernatural (2005-) i/ili Hemlock Grove (2013-), ova vas serija neće razočarati, ali nemojte od nje očekivati nešto više ili sofisticiranije iako se na prvu možda tako predstavlja. Njezina je glavna svrha, koju je uspješno ispunila, upravo u tome da udovolji težnji za natprirodnim, misterioznim, grotesknim, strašnim i romantičnim likovima i događajima te da u taj miks ubaci još i dozu seksa. Rekla bih da je barem od Mendesa bilo za očekivati nešto više, ali to samo pokazuje da nisu svi koji rade kvalitetne filmove jednako dobri i u osmišljavanju serija.
