Recenzija – Prošlost: Dobro skrojena obiteljska drama
Nakon velikog uspjeha s filmom Nader i Simin se rastaju, Asgar Fahradi odlučio je ne mijenjati koncept koji uspijeva, a to je onaj obiteljske drame. Kao i Nader i Simin, Prošlost govori o razvodu dvoje ljudi, ali i načinu na koji prošlost svih likova uključenih u film utječe na sadašnjost njih samih. Oni su i dalje obični ljudi, pripadnici građanskog sloja, ali ovaj puta smješteni u predgrađe Pariza.
Ahmad, bivši suprug Marie, dolazi u Pariz kako bi dovršio brakorazvodnu parnicu i tamo je zatiče kako živi u vezi s novim ljubavnikom Samirom. Samir već ima svoje dijete, ženu koja već 8 mjeseci leži u komi nakon pokušaja samoubojstva, ali i dijete koje čeka s Marie. Lucie, kćer iz Marijinog prvog braka, prolazi kroz adolescentsku krizu i ima izrazito težak odnos s majkom. Svaki stereotipni sud o ovakvoj obiteljskoj situaciji treba odbaciti prije početka filma – Fahradi nije redatelj koji svoje likove osuđuje, a vrijedi vidjeti čitav zaplet i rasplet situacije tijekom kojeg saznajemo kako je svaki od likova na svoj način odgovoran za postojeću situaciju.
Kao što to obično biva u filmovima ovog tipa, o dobrim glumačkim interpretacijama ovisi dobar dio filma. Glumci Tahar Rahim i Ali Mosaffa izvrsni su ulogama dvojice muškaraca u životu Marie Brisson, ali upravo je Bérénice Béjo ta koja je oduševila. U ulozi žene razapete između dužnosti majke, maćehe, supruge (makar bivše) i ljubavnice, Béjo ne pribjegava jeftinim melodramatskim trikovima, već donosi staloženu, odmjerenu i promišljenu izvedbu koja jako dobro ocrtava psihologiju glavne junakinje. Nakon uloge tipične američke djevojke iz ludih dvadesetih u crno-bijelom Artistu , Béjo se u ovom filmu pokazala kao izvrsna dramska glumica te je osvojila i nagradu u Cannesu za najbolju žensku ulogu.
Sam Fahradi ne krije utjecaj Ibsena na svoje stvaralaštvo, a u slučaju Prošlosti nemoguće je zanemariti te poveznice. Problemi s kojima se suočavaju likovi u sadašnjosti posljedica su njihovih djela u prošlosti, a intrigantno je što niti jedan od likova nije u potpunosti nevin. Svaki od likova nosi etičke dvojbe koje redatelj samo prikazuje, a sud o njihovim postupcima prepušten je publici. Slične probleme možemo pronaći u Ibsenovim dramama Sablasti, Rosmersholm i Divlja patka. Fahradi napetost gradi postepeno te pravu istinu doznajemo tek u posljednjim trenucima, a čitav scenarij izrazito je logičan i dosljedan sve do posljednje scene.
Kraj filma odudara od sumornog ozračja obiteljske drame i donosi nepotrebnu patetiku u film. Iako i sama radnja ima nekoliko možda pretjeranih melodramatičnih trenutaka kakvih nema u prethodnom Fahradijevom uratku, sam kraj neuvjerljiv je, predvidljiv i donosi neki vid holivudskog happy enda kojeg bi ipak trebalo ostaviti tamo gdje i pripada – u američki mainstream film. Čak ni taj patetični happy end u očima (osviještenog) gledatelja ne uspijeva potisnuti osjećaj mučnine koji ostavlja dvosatni uvid u život jedne disfunkcionalne obitelji, a budući da je završetak filma otvoren, zanimljivo je i zamisliti kako će događaji koje su prikazani u filmu utjecati na daljnje živote likova. Prošlost je, bez obzira na melodramatičnost koju je prilikom prikazivanja ovakve teme gotovo nemoguće izbjeći, potresna obiteljska drama koja se ne bavi samo međusobnim odnosima likova, već i njihovim intimom i etičkim dvojbama.
