novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Recenzija – ‘Što je autor?’ (Foucault, M.): Jezici koji sami sebe izgovaraju

Foto: fuckyeahmichelfoucault.tumblr.com
Vrijeme čitanja: 4 minute

Kada čitate Michela Foucaulta, uvijek imate osjećaj da se raspada sve što ste prihvaćali kao istinito bez nekog razmišljanja, da je sva naša društvena stvarnost u koju ste dosada vjerovali jednostavno umjetna. Ideološko-politička i kulturna atmosfera koju udišete postaje vakuum. Sve je nekako naopako: na primjer, prelazak sa javnih smaknuća na zatvore i privatne, skrivene egzekucije nije zapravo bio korak naprijed. Osim toga, naš odnos prema mentalno bolesnim ljudima se nije nimalo popravio; prije smo ih doživljavali kao ljude, a sada ih promatramo kao pokvarene strojeve koje mehaničar za psihu može popraviti. Povrh svega toga, kaže Foucault – i ovo je možda najprovokativnija od njegovih teza – mi smo nekada bili seksualno mnogo slobodniji nego danas, mi smo zapravo ti koji su seksualno inhibirani i frustrirani, a ne naši preci. Svrha Foucaultovog rada je bilo pokazati da su svi fenomeni koje doživljavamo kao nužnosti zapravo kontingencije, lake poput pera, lake za promijeniti.

Jedan od monumentalno važnih tekstova Michela Foucaulta je tek nedavno, prije nepunih šest mjeseci, dobio svoj prvi hrvatski prijevod u nakladi Jesenski i Turk. U posljednja četiri desetljeća koja su protekla od njegovog prvog objavljivanja na francuskom jeziku, dotičan je tekst doprinio potpunoj izmjeni toga kako razumijemo sam čin pisanja, čitanja i tumačenja nekog teksta; izmjeni koja je započela nezaobilaznim esejem Smrt autora Rolanda Barthesa i kulminirala u dekonstrukciji. Između početka i kraja tog procesa se nalazilo i Foucaultovo predavanje o kojemu je ovdje riječ. U veljači 1969., Foucault je pred Francuskim filozofskim društvom održao izlaganje pod imenom Što je autor? kojemu su prisustvovale i mnoge druge poznate ličnosti tadašnje akademske scene u Francuskoj, među njima i Jacues Lacan.

Ovo se predavanje inače tumači kao odgovor na Barthesovu Smrt autora, mada Foucault nigdje u njemu izričito ne spominje ni Barthesa ni njegov esej. On naprosto adresira neke od njegovih argumenata, a da se ni na koji način ne obrati Barhesu, što se zanimljivo poklapa s tezom oko koje su se i Barthes i Foucault složili – nije važno tko govori.

Naime, bez prevelikog promišljanja prihvaćamo to da tekst ima autora. Taj pisac nije samo ime već i određen splet događaja i iskustava, i prihvaćena je norma u literarnoj analizi sve do kasnih šezdesetih bila obratiti pozornost na autorov život, njegova filozofska, religijska ili politička uvjerenja, te podneblje vremena i lokaliteta u kojemu je živio. Takav pristup literarnoj analizi je uspostavio jednostavnu nit vodilju koju je u hermeneutici potrebno pratiti da bi se shvatilo ‘što je pjesnik htio reći’. Međutim, takav je pristup (poput svakog drugog niza pravila i uputstava) imao jednu manu: postavljao je granice tekstu i odnos autora i čitatelja je sveo na jednostran odnos učitelja i učenika.

Međutim, autor je više proizvod svojeg teksta nego tekst autora. Tekstu se pridaje jedan jasan, konkretan kreator kojemu možemo pripisati neku biografiju, kojemu možemo eksplicirati kulturni, etnički ili povjesno-vremenski identitet, zato da tekstu damo jedno centrirano značenje. Što se događa s tekstom ako ‘ubijemo’ autora i zanemarimo to tko ga je napisao? Odgovor je jednostavan: otvaramo nove mogućnosti interpretacije, dopuštamo prvenstveno mogućnost toga da autor možda ni sam ne zna što je napisao, barem ne bolje od čitatelja. Okončavamo tiraniju svake interpretacije koja je centrirana na ličnost autora time što autoru oduzimamo status točke referencijalnosti koja garantira jedan, monolitan, ‘pravilan’ smisao teksta.

Foucault ipak nije zadovoljan s Barthesovom proklamacijom smrti autora, premda se slaže s njim oko statusa autora kao diskurzivne fikcije. Barthes je želio ‘ubiti’ autora; ono čega se Foucault uhvatio u svojem predavanju je jednostavno pitanje toga što ostaje iza autora, gdje se nalazi praznina koju je autor nekada ispunjavao i čime ju je sad potrebno ispuniti? Prije svega tvrdi nešto što se slaže sa Barthesovom tezom: pozicija koju autor ima u diskursu literarne analize je historijski konstrukt i nije uvijek bilo važno tko je zapravo napisao neki tekst. Ime je svakako bilo bitno, ali individua iza imena nije. Problem dakle nije u autoru, odnosno njegovoj odsutnosti, već u tome da nije dovoljno tvrditi da nema autora i da bismo se trebali baviti isključivo njegovim radom – potrebno je i sam pojam teksta problematizirati. Pretpostavljati jedinstvo nekog teksta koje proizlazi na neki način iz samog pojma je podjednako arbitrarno i problematično kao i pretpostavljati samog autora.

Foucault problematizira status teksta i opusa time što postavlja nekolicinu temeljnih, čak i egzistencijalnih ili ontoloških pitanja vezanih za korpus nečijih djela. Gdje povlačimo granicu između opusa jednog autora i opusa drugog ako autor ne postoji, a slažemo se da je to slučaj? Spada li sve što je neki autor napisao u njegov ouevre, uključujući i njegova osobna pisma i slične banalne, svakidašnje tekstove koje svi pišemo? Ako ne, zašto zapravo? Foucault na primjeru dvojice ‘instauratora diskursa’, Freuda i Marxa, demonstrira da se ne može povući jasna granica između Kapitala ili Manifesta komunističke partije te svih drugih knjiga koje pripadaju marksizmu, a isto vrijedi i za psihoanalitički diskurs i sva njegova djela. Marx i Freud su otvorili nova područja diskursa, otvorili nove teme o kojima je moguće razgovarati i pisati. Baš zato što ne postoji autor, možemo reći, paradoksalno, da njih dvojica nisu originatori samo svojih djela. Ali naravno, budući da nema autora, dolazimo do zaključka da su njihove riječi izgovorile i ispisale same sebe, s njima kao pukim medijima.

Autor je subjekt – a subjekt je, kao što smo naučili iz strukturalizma, tek jedno žarište ili sjecište mnoštva različitih diskursa koji cirkuliraju kroz njega, žive kroz njega, pa čak i govore (to jest, pišu) kroz njega. Fokus analize nekog teksta je stoga potrebno pomaknuti sa autora na diskurse.

Be social
Što misliš o ovoj knjizi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari