novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Vizart

Reportaža: Zemaljski muzej BiH – „Kad politika utihne, odgovornost je na civilnom društvu!“

Foto: Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 7 minute
Foto: Ziher.hr
Foto: Ziher.hr

Kad sam prošle godine u ožujku posjetio Sarajevo, na vratima Zemaljskog muzeja BiH, kraj kojeg prolazi svaki autobus koji vozi prema samom centru grada, primijetio sam natpis zatvoreno o kojem sam čitao u medijima. Sama ideja o zatvaranju muzeja zbog nebrige političkih institucija bila mi je nezamisliva. Hrvatska kulturna politika nije bez mane – o raznim financijskim malverzacijama, imenovanjima čelnih ljudi kulturnih institucija i nepostojanju strategija poslovanja u našim se medijima mnogo češće piše nego o uspjesima tih istih institucija. Unatoč tome, gotovo nijedna kulturna institucija u Hrvatskoj nije se našla ni u približno sličnoj situaciji kao Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine utemeljen je 1888. godine, kao kompleksna znanstvena i muzeološka ustanova i smješten je u zgradama paviljonskog tipa, prvim zgradama namjenski sagrađenima za takvu namjenu na ovim prostorima, a koje je projektirao Karel Pařík, jedan od arhitekata koji su u Sarajevu ostavili trag sličan onom Hermana Bolléa u Zagrebu. Muzej se sastoji od tri odsjeka (arheologija, etnologija, prirodne znanosti) i najstarije i jedne od najvećih znanstvenih biblioteka u BiH. Njihove kolekcije broje preko 4 milijuna eksponata o kojima se trenutno brine oko 60 radnika koji već 32 mjeseca nisu dobili plaću. Unatoč tome, oni su i dalje aktivni, pa čak i na Facebook profilu muzeja koji vodi Azra Bečević-Šarenkapa, konzervator s odsjeka etnologije, zahvaljujući kojoj smo i uspjeli realizirati razgovor s djelatnicama muzeja i obilazak zbirki.

Foto: ziher.hr/Tina Ozmec-Ban
Foto: ziher.hr/Tina Ozmec-Ban

Marica Filipović, zamjenica direktora, pokušala nam je što detaljnije objasniti sve uzroke koji su doveli do zatvaranja Zemaljskog muzeja za javnost. Glavni uzrok je činjenica da još uvijek nije riješen status Zemaljskog muzeja. BiH nema ministarstvo kulture na državnom nivou, već je nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma kulturni resor prepušten entitetima, odnosno kantonima. Neriješen problem ostao je s institucijama koje su državnog karaktera poput Zemaljskog muzeja i još nekoliko institucija. Muzej se neko vrijeme financirao putem natječaja koji je raspisivalo Ministarstvo civilnih poslova koje obuhvaća devetnaest različitih resora, a problemi su nastupili nakon izbora u jesen 2010. godine. Određena manja sredstva muzej je dobivao od Federalnog i Kantonalnog ministarstva kulture, ali isključivo za zaštitu eksponata.Čitave 2011. nije došlo do formiranja vlasti i shodno tome nije došlo do raspisivanja natječaja Ministarstva civilnih poslova, tako da je financiranje izostalo. 2012. godine uvjeti natječaja su se izmijenili – natječaj se sad raspisivao za projekte, a maksimalan iznos bio je 350 tisuća konvertibilnih maraka (oko 175 tisuća eura). „To je izuzetno malo za Zemaljski muzej koji ima 4 objekta i preko 4 milijuna eksponata.“ –  tvrdi Filipović i objašnjava kako muzej s tako malim sredstvima nije mogao isplaćivati plaću djelatnicima. Ta agonija trajala je otprilike godinu dana, do jeseni 2012., kad su djelatnici odlučili zatvoriti vrata muzeja za javnost. Filipović nam objašnjava i kako to ne znači da je muzej zatvoren u potpunosti, budući da djelatnici još uvijek dolaze na posao i skrbe se o njegovim zbirkama.

Prije nastavka razgovora o neriješenom statusu muzeja, djelatnice nam potvrđuju i kako je ovo zaista prvi put da je muzej u ovom smislu zatvoren, iako su već 2004. pokušali zatvaranjem muzeja za javnost na tri mjeseca ukazati na status muzeja. Naime, djelatnici trenutno sudskim putem pokušavaju prisiliti neku od institucija vlasti da preuzmu osnivačka prava muzeja koja su dosad preuzimali svi državni režimi, pa čak i onaj zloglasni Nezavisne države Hrvatske proglasivši muzej Zemaljskim muzejom hrvatskih zemalja, kako nas u šali podsjeća Andrea Dautović, koja skrbi o muzejskoj knjižnici. Budući da niti Federacija BiH niti kanton Sarajevo nisu preuzeli osnivačka prava tijekom godina borbe za rješenje statusa muzeja, djelatnici muzeja odbijaju kontaktirati s izabranim privremenim upravnim odborom, koji uopće ne postoji kao zakonska kategorija.

„300 tisuća maraka, koliko su nudili za ponovno otvaranje muzeja za javnost, nije dostatno za njegov normalni rad. Onaj koji preuzme osnivačka prava prvo mora isplatiti zaostale plaće.“ – odlučna je Filipović i podsjeća i na brojne osobne probleme s kojima se suočavaju djelatnici muzeja.  Preuzimanje osnivačkih prava, prema mišljenju djelatnika, ključno je pitanje za normalan nastavak rada ove stoljetne institucije.

Foto: Flickr.com/Solidarity Gallery
Foto: Flickr.com/Solidarity Gallery

Na pitanje o reakcijama javnosti gotovo jednoglasno navode projekt Azre Akšamije pod nazivom Culture Shutdown. Taj projekt obuhvatio je mnoge svjetske i regionalne muzeje koji su svoje značajne eksponate omotali žutom trakom i tako dali do znanja kako oni nisu dostupni za javnost. „Taj projekt imao je odjek svugdje u svijetu osim kod nas.“ – duhovito komentira Azra Bečević-Šarenkapa.  Marica Filipović pak navodi kako su se za priču o zatvaranju Zemaljskog muzeja za javnost zainteresirale mnoge svjetske medijske kuće iz svih dijelova svijeta koje su pratile početak tog slučaja, ali kako vrijeme odmiče i zanimanje međunarodne javnosti opada.

„Kad politika utihne, odgovornost je na civilnom društvu.“ –  zaključuje Nirha Efendić, kustosica na odsjeku etnologije, izražavajući usput i skepsu u segment civilnog društva u BiH. Njihov pokušaj da se obrate Visokom predstavniku Valentinu Inzku također nije urodio plodom, već im je rečeno kako je to problem koji sami moraju riješiti. U međuvremenu zanimanje javnosti, pa čak i studenata koji su organizirali prosvjede protiv zatvaranja muzeja, pada. Djelatnici se prisjećaju kako je i tijekom perioda kad je muzej bio otvoren za javnost često bilo prigovora kako je dvije konvertibilne marke (jedan euro) prevelika cijena za ulaz u muzej.

P1150790
Foto: ziher.hr/Tina Ozmec-Ban

Naposljetku, priču o politici poentirala je Andrea Dautović koja smatra kako se s obzirom na socijalnu sliku BiH i ne može očekivati da segment civilnog društva učini nešto po ovom pitanju, budući da je moć ipak u rukama političara te nam još jednom pokušavaju objasniti kako u BiH postoji 12 različitih ministarstava kulture (10 kantonalnih i 2 entitetska), a kao 13. navodi i već spomenuto Ministarstvo civilnih poslova. „Naš je problem što nismo dio nijednog od tih silnih proračuna, a uopće ne tražimo neke basnoslovne sume. Više naši političari potroše na nove telefone nego što mi tražimo.“ -zaključuje Dautović.

Azra Bečević-Šarenkapa prva odgovara na naše posljednje pitanje o tome što djelatnike još uvijek motivira da rade u muzeju bez ikakve financijske naknade– „Ja svoj posao volim najviše na svijetu i ne bih ga mijenjala ni za što.“ Na nju se nadovezuje i Nirha Efendić, koja je za pisanje svog doktorskog rada koristila mnogo literature i izvora koji se čuvaju u muzeju, a gotovo polovicu zbirke usmene poezije sama je donijela s terena i kaže kako osjeća odgovornost da se sve to sačuva za buduće naraštaje.

Foto: ziher.hr/Tina Ozmec-Ban
Foto: ziher.hr/Tina Ozmec-Ban

Pravi odgovor ipak dobivamo tek obilaskom sviju sastavnica muzeja.  Andrea Dautović vodi nas u svoje carstvo, knjižnicu muzeja, gdje doista ne može prestati govoriti o zbirci knjižnice koja je nasreću spašena tijekom rata iako se nalazila na prvoj crti bojišnice te izražava žaljenje zbog brojnih drugih institucija, poput Orijentalnog instituta, koje su se izdvojile iz Zemaljskog muzeja. Tako smo se prisjetili i Arhiva BiH koji je djelomično stradao u demonstracijama u ožujku, a Andrea nam govori o apsurdnoj obrani počinitelja koji se branio činjenicom da nije znao da se u toj zgradi (zgradi Predsjedništva BiH) nalazi ta institucija.

Prolazimo i kroz arheološki odsjek u kojem se čuvaju mnogi nalazi iz razdoblja kasne antike i srednjeg vijeka, (odsjek pretpovijesti još uvijek nije renoviran pa je i inače zatvoren za javnost), a među njima i najstariji zapis pronađen na teritoriju BiH – Povelja Kulina Bana iz 1189. godine, ali i najpoznatiji eksponat muzeja – čuvena Sarajevska Hagada, koja je vječno u centru pozornosti medija, a sami djelatnici su optuživani da su je prodali i da je ne čuvaju u adekvatnim uvjetima. Oni sami demantiraju optužbe s kojima se svakodnevno suočavaju činjenicom da je Hagada jedini eksponat koji se čuva u idealnim uvjetima i za čije se čuvanje troše posljednje zalihe novca. Djelatnice se prisjećaju kako ih se u medijima nazivalo i teroristima, lopovima, neradnicima, pa čak i skupinom građana koja je okupirala muzej, bez obzira na to što se oni i nakon 32 neisplaćene plaće brinu o eksponatima muzeja. Posebno ih pogađaju optužbe da su oni sarajevski ili čak muslimanski muzej. „Naš muzej jest muzej koji predstavlja kulturu svih naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine kroz čitavu njihovu povijest.“ – govori nam Dautović odbacujući takve tvrdnje.

Foto: ziher.hr/Tina Ozmec-Ban
Foto: ziher.hr/Tina Ozmec-Ban

Prirodoslovna zbirka muzeja okuplja geološku zbirku te prikazuje floru i faunu BiH i pomalo podsjeća na veliki bečki Prirodoslovni muzej. Nažalost, Zemaljski muzej BiH nema toliko mogućnosti za unaprjeđenje postava i same prezentacije eksponata, ali ipak se naziru male promjene. Postavljena je nova rasvjeta u vitrine za eksponate, preparirane životinje postavljene su u bioramama koje imitiraju prirodno stanište tih životinja, a trenutno se gradi i maketa broda u dijelu koji je posvećen vodenom životu. Iako su financijska sredstva minimalna, entuzijazam djelatnika također može promijeniti mnogo. Azra Bečević-Šarenkapa nam dok prolazimo kroz zbirku leptira pripovijeda o svojem djetinjstvu, u kojem je svaki vikend bio rezerviran za muzej, i svojoj djeci kojoj je muzej poput drugog doma. Svjesna je da se takve navike stvaraju od malena i da je potrebno i da se obrazovni sustav uključi u taj proces.

Foto: ziher.hr/Tina Ozmec-Ban
Foto: ziher.hr/Tina Ozmec-Ban

Naposljetku, Azra i Nihra na svoj teren dolaze prilikom ulaska u odsjek etnologije koji rekonstruira gradski i seoski život u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću koje je obilježeno velikom smjenom režima – Austro-Ugarska je 1878. okupirala Bosnu i Hercegovinu da bi je 1908. konačno i anektirala. Ljubav koja je vidljiva dok nam pripovijedaju o načinu života tog vremena, odjeći, namještaju, arhitekturi begovskih kuća, lokalitetima s kojih je namještaj prenesen u muzej i mnogim drugim detaljima jednostavno je neopisiva. I dok se opraštamo od muzeja, vrijedi doista odati priznanje ljudima koji se bore za očuvanje kulturne baštine Bosne i Hercegovine i nadati se da sljedećeg puta kad posjetimo Sarajevo ipak nećemo biti sami u sablasno praznom muzeju.

Be social

Komentari