Retropetak: ”Gooble-gobble, one of us!” (”Freaks”, T.Browning)
Čak ni nakon više od 115 godina filmskog stvaralaštva, teško ćete pronaći film koji je svojevremeno podigao veću prašinu od ovog kultnog klasika iz 1932. Većina je filmskih djelatnika tada smatralo da svatko tko smatra ovaj film zabavnim treba biti smješten u odjel za mentalno nestabilne, a veliki je pisac F. Scott Fitzgerald, koji je u to vrijeme bio član studija MGM iz kojeg je proizašao film, bio prestravljen kada je došao pogledati snimanje. Ako vam ni to nije dosta, legenda vezana uz film kaže kako je jedna trudnica doživjela šok tijekom filma, do te mjere da joj je uzrokovao pobačaj.
Zbog uspjeha godinu dana ranije s filmom Dracula, redatelj Tod Browning je dobio, u ono vrijeme, zavidan budžet od MGM-a kako bi napravio prvi horor film za tu filmsku kompaniju. Za scenarista je odabrao Toda Robbinsa, koji je deset godina ranije napisao kratku priču Spurs o putujućem cirkusu, koja je postala materijal za film. Pojedine dijelove scenarija je i sam napisao na osnovu vlastitog iskustva, pošto je kao 16-godišnjak napustio obitelj i radio kao klaun u cirkusu. U ovoj jednostavnoj priči o dobru i zlu postoje dvije vrste ljudi. Oni ‘normalni’ – Cleopatra i Hercules te ostatak cirkusa – takozvani frikovi (termin prihvaćen s njihove strane). Cleopatra je trapezistica koja uz pomoć snagatora Herculesa želi zavesti i otrovati patuljka Hansa, kako bi se zajedno dočepali njegovog nasljedstva.
Autorska je intencija podijeljena na dva elementa: onaj prvi, bez ikakvih zapreka, predstavlja te nesretne cirkusante u, za njih, najprirodnijem mogućem obliku. Na taj način upoznajemo se sa širokim spektrom osoba s fizičkim deformitetima – od hermafrodita i čovjeka rođenog samo s torzom do bradate žene, sijamskih blizanki te čovjeka s mikrocefalijom. Drugi element direktno nadopunjuje prvi. Publici, koja je plaćala sitne novce kako bi im se smijali ili se zgražali nad njima, približen je mikrokozmos tih ‘drugačijih’ pojedinaca koji su bili jednako njima u svakom drugom pogledu, osim u onom tjelesnom. Browning ih je pritom oprezno uvukao u projekt, nadajući se da će njegov film stvoriti puno više razumijevanja za te ljude na marginama, s kojima je proveo velik dio svog života. Bez nepotrebnih eksploatacijskih efekata, njihov je svijet ilustrirao na jedan svakodnevan (ispijanje kava, druženje s prijateljima), ali i komičan način (čovjek-torzo koji svakodnevno ustima mota cigarete). Njihova je prirodnost apsolutno postignuta korištenjem pravih izvođača iz cirkusa, a ne fizički zdravih pojedinaca sa šminkom. Paradoksalno rečeno, oni su u filmu jedini ‘normalni’ jer je odnos njihovih fizički zdravih kolega prema njima pokvaren i neljudski.
No, ondašnja publika nije bila spremna prihvatiti toliku količinu kontroverznih scena na kino-ekranu. Film je nakon prvotne distribucije zabranjen u brojnim dijelovima svijeta, a prema određenim izvorima, poslije 60-ih godina prošlog stoljeća nije prikazan ni na jednoj televizijskoj postaji u svijetu. Film je bio zaboravljen do 70-ih godina, nakon čega je ponovno otkriven kroz kontra-kulturne pokrete. Djelovao je kao sjajan primjer projekta koji se protivi društvenim normama, ali i kao izvrstan uvid u tabu teme koje su, čak i u post-moderno doba, nedovoljno istražene. Mnogi ni danas ne znaju kako uopće razgovarati s tim nesretnim ljudima i kako im pristupiti, pa ni ne čudi priča sa seta vezana uz glumicu Olgu Baclanovu koja je utjelovila lik Cleopatre. Na prvi dan snimanja, Browning ju je počeo upoznavati s ekipom iz cirkusa, nakon čega se onesvijestila. Nije ih mogla gledati te se, kao ljudsko biće, osjećala grozno što joj susret s njima izaziva takve tjelesne i emocionalne reakcije.
Problematiku ne stvaraju te nakaze, kako ih je vanjski svijet prozvao. Problem su upravo zdravi, mentalno stabilni pojedinci s dvije ruke i dvije noge, čija je zbunjenost šira od svemira kada se pronađu oči u oči s osobom koja ne odgovara binarnoj jednadžbi klasičnih identiteta, kao što su muško/žensko, mi/oni ili dijete/odrasla osoba. U tom trenutku, javlja se strah. Takva se vrsta straha rađa onda kada se ‘normalna’ osoba susretne s identitetskim odmetnikom, jedinkom koja, poput nezaustavljive vatrene stihije, neumoljivo guta društvene kategorije koje su, kako bi se mi osjećali bolje, umjetno stvorene. Na jednoj tehničkoj razini, film je daleko od savršenstva. No, gledano kroz prizmu racionalne intelektualne rasprave, Freaks je odličan materijal za promišljanje o temama koje mahom egzistiraju u podzemlju društva.
