Istaknuto
20.01.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

20.01.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Toliko je važno da zna da smo tu, da je čujemo i vidimo, da smo na njenoj strani, da uporno ponavljamo da žrtva nikada nije kriva i da ne postoji pravo vrijeme niti vremenski rok u kojem je trebalo prijaviti nasilje. Jedino pravo vrijeme je ono kada je žrtva spremna.

Film

Retropetak: Nepodnošljiv plač deformiranog djeteta (“Eraserhead”, D. Lynch)

03.08.2018. Tina ČatlaićFoto: cinema-screens.tumblr.com
Vrijeme čitanja: 5 minute

David Lynch, redatelj kojeg je oduvijek neobično zanimala mračna strana ljudske psihe, u svom je crno-bijelom debitantskom filmu utemeljio jezive motive i prepoznatljivu nelagodnu atmosferu koja će se pojavljivati u njegovim kasnijim djelima. Eraserhead, njegov prvi dugometražni film,  snimljen je 1977. Od onda oduševljava generacije obožavatelja svojom morbidnosti i čudnom metaforičnosti koju je teško odgonetnuti (čak je i veliki Stanley Kubrick izjavio da mu je to jedan od najomiljenijih filmova). Lynch obožava stvarati čudne likove i prizore prepune apsurda, stoga je u povijest kinematografije upisan kao majstor nadrealizma. 

Distopija industrijskog predgrađa

Eraserhead je formalno svrstan u horore iako je za ovaj film teško odrediti jedan žanr. Doduše, njegov je dojam na gledatelja neporecivo depresivan, a nerijetko i duboko uznemirujući. To nije samo rezultat opscene priče nego i pomno biranih vizualnih i auditivnih efekata.

Radnja je smještena u mračnom i zagađenom industrijskom dijelu grada koji je prepun zapuštenih zgrada i neuglednih tvornica. Uočavamo prigušeno osvjetljenje scenografije, izražen je chiaroscuro i oštre sjene kao u film noiru. Tijekom cijelog trajanja radnje ne nailazimo na tračak danjeg svjetla, a klaustrofobični interijeri obasjani su bolesnim svjetlom slabašnih žarulja. Tako Eraserhead stvara tjeskobnu atmosferu vječne noći, adekvatnu stanju uma likova.

Foto: shihlun.tumblr.com

Drugo na što se gledatelj mora naviknuti je neobična zvučna pozadina, po meni jedan od najzanimljivijih filmskih soundtrackova. Eraserhead zapravo ne sadrži pravu glazbu, nego kaotični miks dubokih, apokaliptičnih zvukova industrijskog pogona, teretnih vlakova, oluje, šuma vode i raznoraznih ostalih izvora na koje će se vaše uši naježiti. Jedan je YouTube korisnik za taj soundtrack komentirao da „zvuči upravo kao zvučna snimka pakla“. Ta se disharmonična “glazba” čuje tijekom cijelog filma, bez obzira gdje se protagonist nalazio, i podsjeća nas da smo ubačeni u specijalnu, linčovsku vrstu tame, infernalnu tamnicu anonimnog grada oko kojeg vonja magla industrijskih plinova.

Mutantska beba

Dakle, što se događa u ovakvom nebajkovitom okruženju? Glavni lik naziva se Henry Spencer, a po svojem je društvenom statusu sasvim prosječan mladić koji radi u tvornici. Izgledom se ističe po svojoj neobičnoj, stršećoj kosi zbog koje mu glava nalikuje malenom grmu. Zanimljive su i njegove druge značajke: širom raširene djetinje oči i izraz lica koji neprestano zrači zabrinutošću i konfuzijom.

Henryjeva djevojka Mary poziva ga da večera s njom i njenom obitelji. Nakon dužeg neugodnog i napetog druženja Maryna majka otkriva Henryju da mu je Mary rodila dijete, točnije nedonošče koje se trenutno nalazi u bolnici (na što slijedi čuvena Maryna replika: “Mother, they’re still not sure it is a baby!”).

Henry se nađe pod pritiskom Maryne majke i primoran je oženiti se svojom djevojkom te zajedno s njom skrbiti o neplaniranoj bebi, a njihovo je malo nedonošče neljudska kreatura iz noćne more. Izgleda kao sluzavi životinjski fetus izduljene glave, bez nosa, tankog vrata nasađenog na ostatak nejakog tjelešca koje je skriveno ispod debelog sloja bijelih povoja. Nikada se nije saznalo od čega se izradio ovaj zastrašujući model, nagađa se da je riječ o ovčjem fetusu, ali Lynch ne želi odati ni tu tajnu.

Statično, bezimeno, odbojno, ovo malo biće provodi svoje dane na stolu u Henryjevu stanu. Zna samo usporeno micati glavom lijevo-desno, pljuvati hranu koju mu Mary gura u velika usta i konstantno plakati. To nisu posebno glasni ni histerični dječji tantrumi, ali glasanje tog nehumanog stvora konzistentno je i okrutno u svojoj tvrdoglavoj upornosti koja traje danju i noću.

Foto: inthedarktrees.tumblr.com

Apsurdne scene, kafkijanska atmosfera

Taj će isprazni način života s vremenom Mary dovesti do nagle odluke kada će, izluđena ulogom majke, kao Ibsenova Nora iznenada odlučiti napustiti supruga i dijete. Dezorijentirani Henry ostaje usamljen s mizernom bebom. Rutinsko ponavljanje dana postaje gore sada kad se sam mora suočavati oči u oči s tim bićem koje u njemu ne budi nikakve očinske osjećaje. 

Uz ukratko prepričanu fabulu ovdje nailazimo na cijeli niz uznemirujućih motiva i kadrova. Gledatelji primjećuju kafkijansku atmosferu Eraserheada, uostalom kao i kod svih Lynchovih filmova: ono što bi u normalnoj okolini bilo čudno ili strašno, likovi ovih filmova tretiraju bez burnih reakcija. Pa se tako Henry i Mary prema sitnom stvoru odnose kao prema običnom iritantnom djetetu. Čini nam se da ih uopće ne dira činjenica da beba izgleda kao da nije ljudsko biće. Po riječima Davida Lyncha, češki pisac Franz Kafka imao je velik utjecaj na njegovo stvaralaštvo – Preobrazba ga je nadahnula na snimanje Eraserheada.

Posebno je intrigantna scena, tj. deluzija koju Henry viđa u svom radijatoru (!) – nasmiješena pjevačica ogromnih obraza na pozornici praznog kluba koja zaneseno pjeva In heaven everything’s fine dok istovremeno plešući gazi po nečemu što liči na nakupine velikih spermija ili, moguće, embrija Henryjeve bebe. Može se uočiti da Lynch u svojim filmovima (a i u slavnoj seriji Twin Peaks) iz nekog razloga voli prikazivati pjevačice koje izvode neobično lijepe pjesme visokim glasovima, ponekad čak i neprikladne s obzirom na mračna događanja koja se odvijaju oko njih.

Kasnije ćemo vidjeti i fantazmagoričnu viziju gdje se Henryju otkine glava i pada u paralelni svijet gdje ju pokupi dječak i odnosi u tvornici olovaka. Tamo se glava prerađuje u gumicu za brisanje koja će pričvrstiti na vršak olovke – otuda i naziv filma, Eraserhead.

Smisao u besmislu

Foto: violetncend.tumblr.com

Brojni su ga novinari ispitivali o značenju određenih scena, pokušavali zaviriti ispod površine, neuspješno povezivali viđene elemente s događajima iz Lynchove biografije. Ekstremno mračno prikazivanje obiteljskog života u Eraserheadu tumačili su kao Lynchov strah od roditeljstva. Toj je teoriji u korist išla činjenica da je redatelj neposredno prije snimanja Eraserheada dobio kćer Jennifer. Međutim, Lynch je opovrgnuo te teorije. Kontroverzni redatelj ostaje tajanstveno nedorečen na pitanja o skrivenim značenjima svojih filmova i tvrdi da su gledatelji „detektivi“ koji moraju sami dešifrirati simboliku kako najbolje znaju i umiju.

Ali trebamo li uopće tražiti logiku u nadrealizmu? Ovaj se umjetnički pravac zanima za podsvjesno, potisnuto,  nejasno. Njegov je cilj prikazivanje onih dijelova uma koji naša racionalna strana ne razumije i vjerojatno nikada neće razumjeti. Zašto bismo bili razočarani što ne možemo odgonetnuti značenje naizgled besmislenih slika na kinoplatnu kad naša psiha sama neprestano stvara takve čudne misli i prizore? Doduše, nećemo to nikada priznati, a nekada nećemo ni shvatiti koliko se toga odvija u našem mozgu. Zato ne vrijedi tražiti logično objašnjenje – treba se samo diviti koliko su nadrealisti moćni i originalni u prikazivanju  neistražene strane ljudske psihe, a ponekad se i s razlogom zaprepastiti  nad tamom i apsurdom koji se rađaju u našim nesvjesnim dijelovima uma.

(Visited 468 times, 2 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 4.667 out of 5)

Komentari