Retropetak- Salò o le 120 giornate di Sodoma: Kritika fašističkih režima Piera Paola Pasolinija
Prije nego što ću vam predstaviti film, moram upozoriti čitatelje. Salò nije za one slabih želudaca i slabog sna, već žestok i surov prikaz priče kroz oči talijanskog redatelja, pjesnika, novinara i filozofa Piera Paola Pasolinija. Snimljen je 1975. godine, što znači da ove godine slavi četrdesetu obljetnicu, a s obzirom na današnju političku situaciju u svijetu i (in)direktne pokušaje nametanja fašističkih vrijednosti umotane u lažnu demokraciju, film je i dalje suvremena kritika.
Temelji se na djelu zloglasnog Marquisa de Sadea iz druge polovice 18. stoljeća, po kojem je termin sadizam dobio ime. Pasolini je priču prilagodio te je smjestio u fašističku Republiku Salò nakon pada Benita Mussolinija 1943. godine. Četvorica moćnika Vojvoda, Monsinjor, Magistrat i Predsjednik vode novonastalu državu provodeći politiku seksualne i psihofizičke torture. Film otvara skladba Ennia Morriconea koja je u potpunom kontrastu sa scenama koje ćemo gledati nakon uvodne špice. Čak je čuveni skladatelj izjavio kako se osjećao nelagodno gledajući film. Organizirajući svoju državu, vlastodršci zapošljavaju četvoricu tinejdžera upitnih moralnih vrijednosti koji će im služiti kao čuvari. Osim njih, surađuju s četiri prostituke koje će potpaljivati njihove seksualne frustracije i stimulirati bizarne događaje. Radnja je podijeljena u četiri dijela po uzoru na Danteovu Božanstvenu komediju na Antinferno, Girone delle Manie (Krug manije), Girone della Merda (Krug govana) i Girone delle Sangue (Krug krvi). Prava drama započinje kad moćnici jedni drugima daju kćeri za ženidbu kao svojevrstan ugovor koji udara temelje njihovoj poremećenoj diktaturi. Otimaju devetero dječaka i djevojaka koje vode u vilu, gdje će mučiti svoje pridošlice. Na putu, jedan od tinejdžera proba pobjeći što će vojnici odmah sankcionirati smrtnom kaznom. Njegovanje atmosfere straha, očaja i pesimizma doseže nevjerojatne razine u svakom novom krugu. A upravo taj očaj i nemoć će hraniti perverzne i iskvarene umove kojima je nemoguće pobjeći.
De Sadeov roman zabranile su brojne vlade, a istu je sudbinu doživio i film. Nasilni prikazi silovanja, sodomije, mučenja, koprofagije (konzumiranje izmeta) i vulgarni jezik razlozi su zabrane prikazivanja filma koji većini predstavljaju i silovanje gledatelja bez poante. Međutim, izdržljiviji gledatelji moći će razumjeti, bez istodobnog opravdanja tih činova, Pasolinijevu kritiku. Kroz eksplicitne scene terora, redatelj povlači analogiju s fašističkim režimom. Kao što je teror bio ozakonjen u takvim režimima, ozakonjen je i u Republici Salò, što ga ne čini moralno prihvatljivim. Ono što možda nije očito na prvi pogled je da Pasolini nije samo dao negativnu kritiku na otvorene fašistoidne sustave i rat, već i na korumpirane vlastodršce koji se skrivaju u velu demokracije i kapitalizma kojeg demagoški izjednačavaju sa slobodom. Scene u kojima vidimo konzumiranje izmeta, što dobrovoljno, što nametnuto, može se usporediti s konzumacijom junk kulture odnosno, kako je sam Pasolini objasnio, s industrijom prerađene hrane. Smatrao je kapitalizam još gorim od nacizma, jer manipulira ljudskim tijelom na način koji ne treba zavidjeti Hitlerovim metodama.
Salò je trebao biti prvi dio Trilogije smrti, kao nastavak na Trilogiju života koje je temeljio na književnim klasicima Dekameronu, Canterburyjskim pričama i 1001 noći.
Pasolini nije doživio premijeru svoga filma, jer ga je netko ubio pregazivši vlastitim automobilom. Zašto kažem netko? Pola dana kasnije 17-godišnji Giuseppe Pelosi je priznao ubojstvo, ali kako nedostaje puno detalja da bi taj zločin imao smisla, mnogi smatraju kako je netko ustrašio Pelosija kako bi skrio tu tajnu.
Salò nosi sa sobom i danas živu i vrijednu poruku koja teško dopire do većine zbog kontroverznosti i društvene nepodobnosti. Ali za razliku od drugih filmova koji takav tip prikaza koriste samo za izazivanje zgražanja i gađenja, ovaj je film važna kritika društva i društvenog sustava.
