Svebor Mihael Jelić: “Najzahtjevniju scenu snimali smo kod džamije, od tad se ne stresiram previše”

Zagrebački ekvinocij nastao je u produkciji zagrebačkog kolektiva CEFGI, mladih ljudi i entuzijasta okupljenih oko ljubavi prema filmu, koji zajedno uče, stasaju i stvaraju.

Razgovarali smo sa Sveborom Mihaelom Jelićem, redateljem filma Zagrebački ekvinocij koji se primarno bavi gradskim noćnim životom.

Film je u kratkom vremenu postao svojevrsni hit među mlađom publikom jer prikazuje iskustva koja su mnogima poznata, a Zagreb prikazuje u jednom drugačijem, urbanom ruhu. Jelić je uz svoju filmsku ekipu snimio film s ravno nula kuna budžeta, a o ovakvom pothvatu vrijedilo je čuti još nešto više.

Kako je prošla sama premijera u Zagrebu te imate li možda podatke o gledanosti i feedback od publike koja je pogledala film?

Premijera je prošla izvrsno, završili smo sve kako smo i počeli – zajedno. Bila je super atmosfera, a meni je uvijek drago vidjeti toliko ljudi do kojih mi je stalno na jednom mjestu. Film sada ulazi u četvrti tjedan u kinima, nastavlja igrati u Branimir Centru u top terminu u 20 sati, što pokazuje da ga ljudi dolaze gledati. Do sada ga je vidjelo oko 3 800 ljudi, bio to mali ili veliki broj, mi smo sretni!

U medijima se već danima govori o uspjehu filma mladih filmskih entuzijasta s nula budžeta. Jesi li iznenađen odjekom?

Nisam. Mediji vole raditi senzacije. Cijeli film je nastao bez budžeta jer je grupa ljudi bila spremna raditi na njemu. Nije to ništa spektakularno. Možda je više tužno to što nas se odgaja tako da ne preuzimamo odgovornost i pouzdamo se u sistem pa zato većina ljudi ne vjeruje da se nešto zapravo može napraviti. Biti realističan je opasna stvar.

Može li se sa Zagrebačkim ekvinocijem govoriti o prosvjetljivanju hrvatske publike da podrži domaći film i još k tome u produkciji mlade ekipe s minimalnim sredstvima?

Ma ne. Ne bih pričao o prosvjetljivanju. Nama se čini da se publici sviđa film, barem onoj koja ga je vidjela. Ako im se svidio, super. Ako nije, nikom ništa. Hoće li to promijeniti pogled publike na hrvatski film? To samo publika može znati.

Prošle godine bili ste iznenađenje Pulskog festivala. Koliko je bitno bilo probiti tu festivalsku barijeru? Koliko prikazivanje filma znači na festivalskoj sceni da bi se kasnije posjećenost reflektirala na kino-dvorane?

Bilo je kul sudjelovati na festivalu. Novo iskustvo, a na kraju je i igralo ulogu u tome da dođemo do Cinestara. Ali, iskreno, sve to zajedno, Pula, Cinestar, festivali nije nešto pretjerano uzbudljivo ili bitno za ovaj film. Uzbudljiv je bio proces snimanja, nama je bilo bitno imati to iskustvo rada na nečemu što želimo i volimo. Nusprodukt iliti film i činjenica da ga sad ljudi gledaju, činjenica je koju je lijepo znati, ali je zapravo prilično nebitna.

Koji je bio najteži dan snimanja? Najzahtjevniji, odnosno što je bilo najteže snimiti s obzirom na budžet od nula kuna?

Sto ljudi koji puše ogroman joint oko fontane kod Džamije. Scena je bila zamišljena kao grupa koja komunicira i obuhvaća sve stereotipe pušenja trave u krugu pa zatim zamišljena da eskalira u obliku svađe pa tučnjave. To je zahtijevalo 100 statista i barem petnaestak njih koji aktivno sudjeluju u sceni, glume, koordinirani su… To je bio kaos. Na 20. rođendan završili smo snimanje na Džamiji nakon četvrtog dana pokušaja, a ja sam u šest ujutro shvatio da mi je to bio jedan od najstresnijih dana u životu. Od tad se više ne stresiram previše.

Rođeni si Zagrepčanin. Što tebi znači Zagreb i jesi li ovim filmom uspio (barem iz svoje perspektive kako to vidiš) odati počast jednom razdoblju grada u povijesti kakvom si ga ti doživio?

Srednja škola meni je bio kaotičan, ali iznimno zabavan period života. Imao sam sreću imati oko sebe niz bliskih ljudi s kojima sam puno vremena provodio vani, bilo po noći, bilo po danu. Cijeli film bio je pisan kao omaž tom nekom našem načinu izlazaka. To su sve mjesta na kojima smo mi bili. Nije mi previše bitno je li to objektivna reprezentacija zagrebačkog noćnog života ili ne. Neki ljudi će se naći u tome, nekima neće biti jasno o čemu mi pričamo, nije uopće bitno. Meni je bitno da sad kad odem od Trga do Opatovine znam da mi je taj put sada još zanimljiviji, jer na sve uspomene izlaska, imam uspomenu snimanja filma na tim mjestima.

Kada je krenulo razmišljanje o tome da se želiš početi baviti filmom? Kako je došlo do ideje za snimanje Zagrebačkog ekvinocija?

U trećem razredu srednje škole shvatio sam da ne znam što želim raditi u životu. Trebalo mi je vremena da shvatim da ne moram raditi nešto pametno u životu nego da i umjetnost postoji kao opcija. Film mi je zvučao kul, iako nisam imao nikakvo iskustvo. Kada sam prvi put doživio bivanje na filmskom setu, svidjela mi se kaotičnost. Zagrebački ekvinocij počeo sam pisati 2017. godine nakon završene srednje. Gledao sam Mrtav Ladan i shvatio da želim pisati komediju, nešto u čemu imam neko iskustvo. Noćni život zvučao je kao dosta dobra filmska tema.

Na krilima Ekvinocija razvijaju li se neke nove ideje za buduće projekte? U kojem smjeru bi htio krenuti?

Ne znam. Želim se sad neko vrijeme baviti i stvarima izvan filma. Samo raditi stvari radi iskustva. A kad odlučim snimati novi film, kada god to bilo, bit će ekonomske tematike. Ne razgovaramo dovoljno ozbiljno o činjenici da će svijet propasti kroz 50 godina pa kad odlučim nešto smisleno raditi, to mi zvuči kao filmska tema.

Kako si uspio okupiti jaku glumačku ekipu da volontira?

Napravio sam audiciju i stavio event na fejs. Došlo je sto ljudi. Poznate hrvatske glumce nazvali smo i pitali bi li sudjelovali. Odgovorili su potvrdno. Začudili bi se koliko su stvari jednostavne kad im se pristupi na jednostavan način.

Općenito, kakvo je tvoje općenito viđenje hrvatskog filma u zadnjih par godina? Može li se govoriti o dovoljnoj pozornosti i probijanju nezavisnih filmova ili je to još uvijek na nekim niskim granama?

Nisam baš stručnjak za hrvatski film. Ne gledam ih dovoljno, ali mislim da pristupačna tehnologija i udruge poput Blank Filmskog inkubatora približavaju film velikom broju ljudi, što će morati rezultirati razvijanjem neke nove scene.