„Uboga stvorenja“ (Poor Things): Evolucija lika, glumice i redatelja

Yorgos Lanthimos

Ime i prezime redatelja koji je poznat po filmovima „Očnjak”, „Alpe”, „Jastog”, „Ubojstvo svetog jelena” i „Miljenica” sada će postati još poznatije jer je nakon ovog niza naslova uspio u onome u čemu mnogi posrnu. Ostati svoj – u slučaju kada se promijene vanjske okolnosti, budžet postane enormno veći, a očekivanja od studija i producenata postanu nerealnima za jedan žanrovski miks ukomponiran u fantastičnu priču te alegoriju političkih i društvenih problema.

Za „Uboga stvorenja” i što ona uostalom jesu trebamo se vratiti u 1992. godinu. Tada pisac Alasdair Gray objavljuje knjigu „Uboga stvorenja” (Poor Things) s podnaslovom: Epizode iz ranog života Archibalda McCandlessa, škotskog službenika za javno zdravstvo. Upravo je to djelo Lanthimos uzeo kao predložak za film.

Vratimo se još kojih 150 godina ranije. Viktorijansko doba period je u kojem se britansko društvo rapidno kreće prema kapitalizmu, građansko društvo diči se svojom čistoćom i jasnom podjelom tko bi i što trebao biti, tu je i industrijska revolucija, ona druga u drugoj polovici stoljeća, jak gospodarski rast, razvoj znanosti, a uz sve to, i nimalo manje bitno, razvijaju se pokreti sufražetkinja te počinje borba žena za ravnopravnost.

Morat ćemo se vratiti još malo kako bi popunili posljednju praznu ladicu. Engleska književnica Mary Wollstonecraft Shelley djeluje u razdoblju romantizma u prvoj polovici 19. stoljeća te se njezino djelo, gotički roman „Frankenstein ili moderni Prometej” smatra ranim i prvim primjerom znanstvene fantastike.

Djelo je to u kojem pratimo Victora Frankensteina, znanstvenika koji eksperimentirajući kreira Stvora, čudovišnog oblika, dobroćudnog i osjećanog, koji zbog društvenog okruženja i neprihvaćanja postaje izopćenik i ubojica. Tri su glavna narativa u priči, a još nešto po čemu se „Frankenstein” ističe je intertekstualnost, uostalom što i sam škotski pisac koristi u svom romanu „Uboga stvorenja”.

Bez praznog hoda

U europskim okvirima – britanska povijesna pozadina romantizma i druge industrijske revolucije, uključena s postmodernističkim naviranjima Alasdaira Graya i s predvodnikom grčkog čudnog vala Yorgosom Lanthimosom, koji se odlučuje za prvu književnu adaptaciju nakon pet (su)autorskih scenarističkih djela – potpis je ispod filma „Uboga stvorenja” u kojima glavne uloge igraju redom Amerikanci: Emma Stone, Mark Ruffalo i Willem Dafoe.

Lanthimos očito ima sposobnost i snagu da glumcima u potpunosti predoči svoju viziju filma i kada se to poklopi sa scenarijem u kojem nema praznog hoda, što bi se mogla naći kao mana nekih njegovih prethodnih filmova, dobije se prohodno remek-djelo koje sa sobom nosi emociju i poruku, uz nevjerojatno privlačan vizualni i auditivni segment.

Primjeri u glumačkom smislu, da ne ostanemo na praznoj riječi, barem što se tiče prethodnih Lanthimosovih filmova kreću se u smjeru ‘otkrića’ Barryja Keoghana u „Ubojstvu svetog jelena”, preobraženju Colina Farrella u „Jastogu” pa i konačno ulogama Olivije Colman i Rachel Weisz u „Miljenici” – daleko od toga da su one do onda bile nedokazane, štoviše, ali im je grčki redatelj dao slobodu i glumačku lepršavost koju su rijetko kad u svojoj karijeri mogle iskazati na velikom platnu.

Razvoj lika: Bella Baxter

Bella (Emma Stone) ponovno je bačena u svijet nakon pokušaja samoubojstva – u posljednji tren, u posljednjim trzajima života, iskru za novi život pronašao je ekscentrični znanstvenik i kirurg Godwin Baxter (Willem Dafoe). On Bellu, kako ju je nazvao, prvotno odgaja sam, a uskoro joj pronalazi i zaručnika, svojeg asistenta Maxa McCandlessa (Ramy Youssef).

Od bebe do petogodišnjakinje s odraslim tijelom u crno-bijelom prikazu, Bella uči hodati, govoriti, razumijevati, a situacija se posve mijenja sa željom da istraži svijet. U priču kao vihor upada odvjetnik Duncan Wedderburn (Mark Ruffalo) pružajući joj dotad nepoznate informacije i razgovore od kojih ju je Godwin pokušao zaštititi. Oni se otisnu na putovanje u kojem ‘ponovno rođena’ doživljava i proživljava ljepote i gadosti društva i svijeta te posve otvorenog uma proučava situacije iz jedne sasvim drugačije perspektive nego ostali.

„Uboga stvorenja” pružaju tu perspektivu, pomalo bajkovitu, ali oformljenu kroz duhovite situacije u kojima naizgled normalni potezi i geste u društvu postaju apsurdni. Bella proživljava razna iskustva, u početku se možda najviše ističu ona seksualna i društvena, a s vremenom i poslovna, kako bi sama oblikovala konačnu sebe.

Njezin je to put izbora i načina na koji će nešto učiniti – od početne točke Lisabona, preko Aleksandrije, Pariza pa ponovno do Londona u koji se vraća kao drugačija, osoba koja nije izgrađena po društvenim normama već kao samosvjesno biće u još uvijek skučenom i uštogljenom društvu 19. stoljeća.

Njezin istaknuti individualizam ispremiješan je u svijetu u kojem je moguće sanjarenje i maštanje, ali i u kojem na svakom uglu moguć upad u brutalnu svakodnevicu. Razum i praktično s grotesknim i jezovitim, nadnaravnim i pretjeranim dualnosti su s kojima Lanthimos uspostavlja radnju među likovima te iz scene u scenu Bellu tjera prema naprijed, gdje se naglasak stavlja na razvoj lika, evoluciju.

Razvoj glumice: Emma Stone

Uostalom, u svemu tome dojmljiv je razvoj Emme Stone kao glumice, od „Zombielanda” preko „Birdmana” do „La La Landa” pa evo i „Ubogih stvorenja”. Širok je spektar njezinih talenata, prikazivanja emocionalnih stanja i dubine uloge koju joj je Lanthimos ‘nametnuo’. On je jedan od redatelja, priznaje to sam, koji voli involviranog gledatelja, da voli ili mrzi likove odmah tijekom gledanja, traži neugodne situacije, iziskuje intrigu, „jer bez toga nema potpunog filmskog užitka”.

Ipak, apsolutnu dominaciju, usprkos svemu što sjajna kamera Robbieja Ryana, minimalistička i začudna neoklasična glazba Jerskina Fendrixa i naslikani setovi pružaju, donosi lik Belle Baxter. Preko i zbog nje upoznajemo sramežljivost i osjećajnost zaručnika McCandlesa, histeričnost i nemoral Duncana Wedderburna, ranjivost doktora Baxtera te organizacijske sposobnosti i odlučnost Swiney, vlasnice bordela koju u kratkoj roli fantastično tumači Kathryn Hunter.

Ruffalo se morao zaista dobro zabavljati u liku Duncana Wedderburna, Bellinog ljubavnika i suputnika, ovisnika o kocki, novcu, egocentriku svoje vrste koji, kako film ide prema kraju, postaje karikatura opsesivnog muškarca koji trči prema vlastitoj destrukciji. Možda se nekom neće sviđati Ruffalov britanski naglasak, ali i u toj neuvjerljivosti kao da ima preglumljavanja specifičnog za Lanthimosove miljenike. Čini se da bi Ruffalo nakon ovog filma mogao postati taj.

Lanthimos, iako se redateljski stil nadaleko može prepoznati ako ste pogledali i jedan njegovi prethodni film, zasigurno je napravio korak naprijed. Pokazao je kako se, barem prema njegovim specifičnim standardima, može baratati između estetike i radnje koja ne dopušta da skrenete pogled s ekrana. Naravno, trebalo se poklopiti nekoliko stvari, kao što se njegovim uzorima, Buñuelu, Kubricku i Allenu dogodilo s drugim, trećim ili petim filmom, ali ako je to taj film koji će obilježiti karijeru grčkog redatelja – onda je vrijedilo čekati.