Vatra koja povezuje ljude (“Burning”, L. Chang-dong)

Negdje sam na internetu pročitao da su, osim Sony proizvoda, knjige Harukija Murakamija najprodavaniji japanski produkt. Je li to istina ili ne, nije toliko ni bitno, ali je činjenica da ne postoji osoba na svijetu koja nije čula za ovog, pa vjerovatno, najboljeg japanskog pisca. Iako neprestano drži mjesto na užem spisku za Nobelovu nagradu za književnost, još uvijek mu nije pošlo za rukom da se okiti laureatom te prestižne nagrade. Osim toga, u vremenu kojim prvenstveno vlada vizualna kultura i u kojoj (skoro) svaki literarni naslov biva prenesen na pokretne slike, Murakamijeva djela relativno odolijevaju toj tradiciji. Tek je nekoliko filmova snimljeno prema njegovim djelima (većinom su to kratke priče), a među njima je i japanska adaptacija romana Norveška šuma.

Najrecentniji primjer adaptacije Murakamijevog djela jeste Burning (Beoning), prvi film Chang-dong Leea u posljednjih osam godina.

Temeljen na Murakamijevoj priči Barn burning iz zbirke priča The Elephant Vanishes, ovaj je film na filmskom festivalu u Cannesu osim nominacije za Palme d’Or osvojio i FIPRESCI nagradu, kao i Vulcain nagradu za tehničko umijeće. Barn burning priča je o jednom neobičnom susretu i čudnom kraju. Narator priče nam govori o prijateljevanju sa starom poznanicom iz djetinjstva i njenim tajanstvenim dečkom. Potonji će naratoru jednom prilikom odati svoj hobi koji stoji na granici bizarnosti, zbog kojih će životi naratora i djevojke dobiti određeni zaokret. Ona će nestati, a naratora će neprestano zaokupljati misli o tom hobiju. Chang-dong Lee uzima tu priču i u realističnom ključu od nje pravi intrigantnu i misterioznu dramu prepunu napetosti koja prožima sve do samog kraja.

Konvertiranje priče u drugi medij

Kada se pogleda vrijeme trajanja filma (2 sata i 27 minuta) i dužina same priče, koja ne obiluje velikim opisima i radnjom, neizostavno je očekivanje redateljevih intervencija. U odnosu na priču, Lee mijenja samu poziciju naratora, odnosno njegovu pozadinsku priču. On je i dalje pisac, ali nije više obiteljski čovjek već je mladić iz ruralnih predjela Južne Koreje koji preživljava radeći na privremenim poslovima, napušten od majke, s ocem u zatvoru. Ovakva dispozicija lika koji je ujedno fokalizator svih događaja, odnosno osoba kroz čije oči sve promatramo donosi cijeli spektar novih zapleta i relacija u filmu. Lee Jong-su živi relativno letargičnim životom i bez velikih ambicija.

Dok svima govori da je pisac, proći će gotovo čitav film prije nego ga uopće vidimo da stavlja ikakvo slovo na papir. Ovu anksioznu melankoliju uzurpirat će pojava djevojke i dečka, a s njima će doći i neizostavna žudnja.

Glavni lik je, u odnosu na priču, zanesen ljepotom djevojke Hae-mi te se nakon seksualnog odnosa u nju zaljubljuje. Pojava Bena, dečka kojeg ona upoznaje na putovanje, unosi distorziju u njihov odnos, pogotovo u njegov život. Lee Jong-su to ne priznaje Hae-mi zbog čega je spreman na taj trokut odnosa samo da bi bio s njom. Redatelj se u ovom dijelu filma koristi stilskom gradnjom narativa koju imamo i u književnom klasiku Great Gatsby. Ben je imućan mladić sa skupocjenim automobilom i velikim stanom, ali i istovremeno misteriozan, jer oni ne znaju čime se on zapravo bavi.

U njegovom društvu posjećuju skupocjene restorane, klubove i slično, a sve to doprinosi tome da glavni lik Lee Jong-su prema Benu razvije neku latentnu vrstu privrženosti. Ona svoj maksimalni nivo dostiže u sceni kada mu se Ben ispovijeda i priznaje da s vremena na vrijeme zapali tuđu šupu.

Vizualna melanholija i usporenost

Elementi koji ovoj priči daju posebnu draž i napetost jesu ritam i stil kojim se redatelj koristi. U drugim bi rukama ovaj film sigurno bio kraći za barem četrdeset minuta i imao jači tempo, ali ne i u ovom slučaju. Redatelj pokušava dotaći tu realističnost iz koje bi eksplozivno proizašla neobičnost ovog filma. Taj redateljev realizam ogleda se u dugim scenama bez rezova i muzike, zatim veliki broj istih je postavljen tako da izgledaju kao da je u pitanju improvizacija s tek minornim naznaka scenarističkog dijaloga. Glumci se u  takvim prilikama izvrsno snalaze, zbog čega scene koje iziskuju osjećaje nelagode, zbunjenosti, anksioznosti djeluju vjerodostojno. Sve ovo doprinosi tom sporom ritmu koji redatelj potencira, toj dinamici koja zgusnuto i teško teče i kroz koju se melankolija i misterija, preko likova, kanaliziraju i na cijeli film.

Ipak, koliko god da ovi postupci čine ovaj film primamljivim, ujedno čine i njegov osnovni problem. Prvo, film je zasigurno nešto duži nego što bi trebao biti. Drugo, redatelj je ovu dužinu postigao mnogobrojnim ponavljanjima. Ponavljanje je stilska figura i ono kao takvo ne predstavlja veliki problem. Ali kada redatelj istu radnju ili scenu ponavlja dva-tri ili više puta to postaje repetitivno i naporno za gledanje. Upravo u tu zamku upada i redatelj ovog filma. Iako ovakvih scena nema puno, one su ipak tu i bodu u oči. Jasno je da on time pokušava povećati napetost kako bi konačna rezolucija imala jači efekt, no to jednostavno ne pije vodu.

Redatelj se za ovo relativno iskupljuje nekim jako dobrim kadrovima i segmentima na kojima ćemo stati i pomisliti „hej, to je bilo dobro“. Izoštravanje i skretanje pažnje na neke sporedne ili pozadinske stvari daju filmu određenu poetičnost i privlačnost zbog kojih je teško skrenuti pogled.

Adaptacija po mjeri

Adaptacije književnih djela imaju jedan temeljni problem – volja gledatelja. Prebacivanje djela iz jednog medija u drugi nikada nije doslovan jer bi to bilo čisto mehaničko preslikavanje. Film nastao prema književnom djelu nije ništa drugo do redateljeva interpretacija, odnosno kritika tog djela. Na taj način ja pristupam toj vrsti filmova. No, temeljni je problem koliko su gledatelji voljni prihvatiti takav pogled na djelo. Burning unatoč svojim kvalitetima i manjkavostima (koji pak ne poništavaju jedni druge, već funkcioniraju u neobičnoj simbiozi) ne iznevjeri svoj književni predložak. Ostaje mu dosljedan i, štoviše, film ga dopunjava, kritizira i zaključuje na sebi dosljedan način.

Upravo zbog toga ovaj film preporučujem svima. Ako ste fanovi Murakamija onda je to obavezna lektira. Ako ste fanovi dalekoistočne kinematografije ovaj je južnokorejski indie nešto što ne bi trebali propustiti. Ako niste ni jedno ni drugo, onda bi trebali pogledati da vidite kako rade produkcije izvan okvira ovih zapadnjačkih. Fanove Stevena Yeuna, koji još ne mogu prežaliti njegovu smrt u The Walking Dead seriji, zanimat će šta je to novo snimio. Ako ništa, vrijedi ga pogledati zbog vrijednosti koju je žiri iz Cannesa u njemu prepoznao.