Viktor Čižić: “Ne može se predvidjeti ono što će se moći čuti na SEZ-ovom koncertu!”

Festival Music – Mission – Vision i ove će godine, po sedmi put zaredom, okupiti glazbenike, skladatelje i publiku otvorenu suvremenoj glazbi. Od 13. do 22. studenoga u Zagrebu, u prostoru Centra kulture na Peščenici, bit će održano šest koncerata, uz čak 15 praizvedbi, brojne domaće i inozemne goste te raznolik program koji donosi raznovrsne glazbene pristupe, od inovativnih rješenja do tehnički zahtjevnih izvedbi.

Među njima je i pijanist Viktor Čižić, koji će nastupiti na završnoj večeri festivala sa samostalnim programom Made in Croatia. Istovremeno, Čižić je i član Serious Ensemble Zagreb, rezidencijalnog sastava festivala koji i ove godine nastavlja njegovu dugogodišnju tradiciju eksperimentalnih i inovativnih izvedbi suvremene glazbe. U razgovoru Viktor otkriva kako balansira između solo projekata i ansambla, kako vidi ulogu festivala u razvoju suvremene glazbe te na koji način njegovi koncerti spajaju ozbiljnost i zabavu.

Music – Mission – Vision

Festival Music – Mission – Vision poznat je po tome što spaja suvremenost i tradiciju, eksperiment i virtuoznost. Kako se tvoj program Made in Croatia uklapa u tu ideju? Nakon toliko premijera različitih skladatelja, napokon si najavio i svoj samostalni projekt.

Zaista se od studentskih dana bavim suvremenom glazbom, još od moje prve praizvedbe neke tuđe skladbe – „Carillon“ Nevena Resnika, skladatelja čiju ću novu skladbu, između ostaloga, praizvesti i na ovom koncertu. Kako to već ide, pojedini ljudi su zapazili moju volju i angažiranost na tom polju, pa sam kroz cijeli studij, a naravno i nakon studija, zapravo bio „u mašini“ suvremene glazbe. Prvi moj pravi samostalniji angažman bio je upravo u KNAP-u, u programu „KNAPanje“ u sklopu Muzičkog biennalea Zagreb još 2019. godine, gdje smo mi studenti praktički sami krojili naš repertoar tijekom nekoliko tjedana intenzivne suradnje. Sve se to nekako vrtjelo oko KNAP-a, odnosno Gaie Vukelić, koja je uvijek podržavala naše (ponekad i lude) ideje. Tako je onda nastao i Serious Ensemble Zagreb, i tako dalje, a u meni je, eto, ove godine konačno proradio onaj tipično pijanistički kliker – „pa moram nekada nešto i solo odsvirati“. Okupio sam ljude s kojima ionako već surađujem godinama i odlučio predstaviti novi klavirski repertoar!

Ove godine festival okuplja vrlo šaroliko društvo – od američkog gudačkog kvarteta do domaćih udaraljkaša. Imaš li vremena poslušati druge izvođače i uspijevaš li na takvim susretima doista ostvariti kontakte i povezati se? Možda dogovoriti i neku međunarodnu suradnju?

Uvijek se trudim otići na koncerte kad god mogu, pogotovo suvremene glazbe, jer ju je teško bilo gdje drugdje čuti, a ponekad je treba i doživjeti – što ispada nemoguće, čak i sa snimkama – jednostavno treba biti tamo uživo! Ostvarivanje kontakata se uglavnom događa kada se spoji isti ili sličan pristup idejama. To ne bude uvijek tako, ali apsolutno ovakve stvari otvaraju prostor za razmjenu ideja, što nekada rezultira i kreativnijim stvarima od jednostavnog slaganja s nekim. Što se tiče međunarodnih suradnji, tu je uvijek prva i jedina prepreka financiranje. Svi znamo da je klasična glazba (a pogotovo suvremena) po definiciji nekomercijalna, tako da sve dok oko toga ne bude postojala čvrsta politika, to ispada jako teško.

Na programu festivala su i brojne praizvedbe te suradnje mladih skladatelja i izvođača. Kako ti gledaš na ulogu takvih festivala u današnjoj glazbenoj sceni — jesu li oni više prostor za promociju ili prilika za stvarno druženje i razmjenu ideja?

Mislim da je ovdje ključno i jedno i drugo. Festivali svih vrsta, pa i popularne glazbe (od Eurovizije do San Rema i od Kajkavske popevke do Dalmatinske šansone) uvijek su bili svojevrsna smotra novih stvari. Uokvirivanje (pogotovo nove) glazbe u praktički ritualni oblik omogućuje svim zainteresiranima da znaju što je i gdje je, a ljudima u struci, naravno, nudi aspekt konferencije, gdje su svi na jednom mjestu sa sličnom zadaćom. MBZ se održava svake dvije godine i uglavnom se koncentrira na velike produkcije „bitnih“ stranih glazbenih umjetnika, ali mislim da gradu kao što je Zagreb upravo sjajno upada MMV, kao godišnji festival suvremene glazbe usmjeren prema čovjeku, dovoljno zgusnut da se ljudi međusobno i upoznaju i razmijene ideje.

Već treću godinu zaredom nastupaš sa Serious Ensemble Zagreb na festivalu Music – Mission – Vision. Što te veže uz taj kolektiv i što te svaki put iznova inspirira u suradnji s njima?

SEZ je upravo izašao iz tih organskih razmjena ideja. Izniknuo je prirodno iz želje mladih glazbenih umjetnika da naprave nešto svoje, uz veliku pomoć Gaie Vukelić i neizmjeran angažman umjetničke voditeljice cijelog ansambla Helene Skljarov, koja sve drži pod kontrolom i brine se o svemu. Kako sam dosta sudjelovao od samog početka, a između ostalog sam i otvorio ovogodišnju SEZ-ovu sezonu s programom „To Be Determined“ – solističkim klavirskim recitalom čiste improvizacije, mogu samo reći da me u principu najviše inspirira taj kustoski element vlastitog biranja programa i suradnji i rješavanja logistike i općenito funkcionalnost samog ansambla koji je praktički neovisan.

Ovogodišnji nastup SEZ-a donosi i suradnju s poznatim nizozemskim sviračem teremina Thorwaldom Jørgensenom – kako izgleda rad s tako neobičnim instrumentom i što publika može očekivati od tog spoja?

Budući da smo već ostvarili suradnju s Thorwaldom ranije ove godine, kada sam imao prilike svirati s njim i u ansamblu i kao duo, mogu samo reći da je teremin jedan nevjerojatno zanimljiv instrument, a Thorwald je sjajan muzičar i odličan zabavljač – kad treba! Naravno, tu se rodila i neka nostalgija, jer sam jedno vrijeme i studirao u Amsterdamu, a Nizozemci su općenito (suprotno stereotipima) meni zaista dragi ljudi. Što se tiče publike, ako ga već nije čula – nema tog očekivanja koje može predvidjeti ono što će se moći čuti na SEZ-ovom koncertu!

Got Rhythm?

Nedavno si izveo i Got Rhythm? u Klubu kazališta Komedija. Ovaj tvoj projekt balansira između koncerta i predstave, s glazbenim skečevima, pričama o Gershwinu i klavirom koji postaje jedan od likova. Kako je došlo do te ideje? Imaš li dojam da publika danas više nije zadovoljna samo i jedino koncertom kao takvim, nego da kao izvođač uvijek moraš ponuditi nešto više i drugačije kako bi bio relevantan?

Da, Got Rhythm sam prvi puta izveo u HNK-u u Zagrebu, pa onda u Rijeci, a u Klubu Kontesa je ipak zaživio do kraja, najviše zbog ambijenta koji je idealan za tako nešto. Gershwinovom glazbom se bavim već dosta dugo, i uvijek sam zazirao od čistog recitala njegove glazbe, jer je brza, glasna i intenzivna. Kako sam surađivao s Ivanom Đuričićem na jednoj drugoj predstavi, zamolio sam ga da pokušamo zajedno nekako uobličiti tog Gershwina u nešto više i zabavnije. Njegova glazba je jednostavno takva – u vrijeme kada je nastala bila je popularna, a ta popularnost i zabavnost na pozornici jednostavno traži drugačiju vrstu muziciranja i općenito pristupa – a apsolutno ne podržava dosadnog pijanista koji nepomično gleda u jednu točku dok svira i šuti cijelo vrijeme sve do eventualne najave bisa. Glazbom u kazalištu sam se općenito dosta bavio pa sam htio iskoristiti priliku i pogledati publiku u oči. Pa na koncertima popularne glazbe pjevač uvijek barem pozdravi publiku, prenese neku energiju i atmosferu! Sterilnost i odmaknutost možda funkcionira za najozbiljnije skladbe ozbiljnih autora, ali Gershwin jednostavno tjera čovjeka da skoči i nasmije se!

Koji su ti glavni izazovi kad pripremaš ovakve projekte: spajanje glazbe i kazališnih elemenata, ili smišljanje duhovitih detalja koji publici donose element iznenađenja?

Sve je to lako kada se upale mašta i kreativnost. Najveći je izazov pakiranje, doziranje, smislenost i koncept. Kako to sve spojiti da funkcionira, da ne bude dosadno, da ne bude banalno, što zapravo želim reći s kojom rečenicom? Na ta pitanja bih mogao potrošiti cijelu probu, a onda u zadnjih pet minuta smisliti sve ostalo. Radeći glazbu za predstavu „Djevojke s rogovima“ u Teatru &TD, na primjer, išlo je lako, jer smo imali čvrst predložak, pa su se ideje rađale same od sebe. Ovdje je polazišna točka bila glazba, koja je sama po sebi već apstraktna, a one prve asocijacije (npr., Amerikanac u Parizu – Pariz!) uvijek ispadnu trivijalne. Kako bih rekao, da bi se čitalo između redova, prvo se mora smisliti što je to što je između redova, a kada se to nađe, najlakše je ispisati ih.

Mnogi klasičnu glazbu doživljavaju kao ‘ozbiljnu’. Je li ti cilj kroz ovakve projekte pokazati da može biti i zabavna?

Mislim da je tu ključno doziranje. Kao i u životu, nekad se smijemo, a nekad plačemo. Isto tako neka glazba je pogodna za nešto, a neka druga za nešto drugo. Ja sam pretpostavio da ljudi koji bi htjeli doći na koncert Gershwinove glazbe očekuju da se zabave, isto kao što ljudi koji žele slušati Mahlerovu simfoniju očekuju transcendentalno iskustvo. Sve ima svoje zašto i zato.

O glazbi, inspiraciji i iskustvu

Iza tebe je dosta raznolik put – od škole i akademije, preko studija u Amsterdamu, do brojnih nastupa po Europi i SAD-u. Što ti je najviše oblikovalo pogled na glazbu?

Znam da možda zvuči antiklimaktično, ali odgovor na to pitanje je – sve. Baš zato što me uvijek sve zanimalo, mislim da je upravo ta želja za razumijevanjem izuzetno različitih aspekata glazbe zapravo najviše utjecala na mene. Od opere i mjuzikala, do jazza i popa, kazališne i filmske glazbe, sviranja u orkestru i s orkestrom, svako to sitno iskustvo dodalo mi je jednu crticu više u shvaćanju svog vlastitog pristupa svemu, i to me s vremenom jednostavno izgradilo.

Publika te može čuti u vrlo različitim kontekstima – u HNK-u, s Filharmonijom, s Cantus ansamblom, SEZ-om… Kako uspijevaš balansirati klasični repertoar i suvremenu glazbu? Postoji li žanr ili vrsta koncerta u kojem se najviše osjećaš ‘svojim’?

Kada bi barem balansiranje između klasičnog repertoara i suvremene glazbe bilo ono što je najteže! To su slatke brige – najgore je planiranje rasporeda i održavanje kontakata za buduće angažmane. Mislim da se najviše osjećam svojim u Gershwinu, nekako mi to dosta leži i sam se zabavljam dok sviram tu glazbu. Međutim, iako mi je dosta novo iskustvo, možda sam se čak najviše osjećao svojim upravo na ovom koncertu improvizirane glazbe, na otvorenju SEZ-ove sezone, jer je to glazba koja izlazi iz mene i znam da ju nitko ne poznaje (jer niti ne postoji prije trenutka sviranja), a ta spoznaja zaista oslobađa.

Skladaš, aranžiraš, improviziraš i sviraš – kao da svaki put pristupaš glazbi iz novog kuta. Kako se sve te uloge međusobno nadopunjuju?

Mislim da je to nadopunjavanje upravo i tajna kreativnosti. Mozak (ili uho, kako kome drago) sve te različite stvari negdje sprema, i onda ih vadi van u neočekivanim trenucima. Možda baš nekad u pripremi neke Beethovenove sonate pomislim na neki mjuzikl, što onda utječe na neku interpretativnu odluku. Ili se pak u pisanju glazbe za film pojavi Bach. Nekad su ti utjecaji zaista svirački, a nekad samo idejni ili konceptualni. Bude u tom poslu naravno i dosta ponavljanja, i nekih „odrađivačkih“ stvari koje mi je žao pustiti, a tu i tamo čak netko ponudi i malo jači honorar! U svakome slučaju, svatko traži neko svoje mjesto ili svoj razlog postojanja u umjetničko-glazbenom smislu, a meni je to, eto, ovo – sve svoje čime se bavim nekako podsvjesno pretačem (ili utačem) u svaku drugu glazbu, i nekim čudom, evo, – čak i funkcionira!

Ima li neki trenutak iz karijere koji ti se posebno urezao u sjećanje – možda nešto što te podsjeća zašto voliš ovaj posao?

Uf, priča imam koliko hoćete – od velikih uspjeha do fijaska, smiješnih i bizarnih priča do neprežaljenih propuštenih prilika… Na to da volim ovaj posao najviše me zapravo podsjeća svakodnevica – svaka sitna stvar koja se tiče muzike, svaki pa i najbezvezniji poslić. Jednostavno, ne bih mogao zamisliti da se bilo čim drugim bavim. Osim možda fizikom, koju sam umalo upisao umjesto Akademije. Ali i tada bih vjerojatno bio „onaj tip koji u slobodno vrijeme samo svira“ – hobi u kritičnoj fazi dakle, jel…