Zapetljan klasik Georgesa Feydeaua: Buba u uhu na daskama Kerempuha
Buba u uhu, kazališni komad u 3 čina, nastao iz pera „kazališnog Mozarta“ Georgesa Feydeaua, ove sezone uvršten je na repertoar zagrebačkog kazališta Kerempuh.
Radi se o zabavnoj i pomalo čudnovatoj priči u kojoj gospođa Chandebise posumnja u suprugovu vjernost i ta joj „buba u uhu“ neprestano smeta. Uz pomoć svoje najbolje prijateljice, ona mužu šalje nepotpisano ljubavno pismo tražeći sastanak s njim u hotelu „K veseloj mački“. Nakon toga situacija se zapliće u satiričnom stilu jer na scenu stupaju mnogi drugi likovi čiji se ljubavni životi i avanture isprepliću s Chandebiseovima. Krećemo na put nasumičnosti, nesporazuma, zamjena identiteta i neočekivanih obrata te stižemo do konačnog razrješenja koje nam ipak ne otkriva do kraja sve ono komično i nevjerojatno što smo putem sreli.
Zagrebemo li ispod svega smiješnoga i naopakog u životu liječnika, osiguravatelja, hotelijera, poslovnih ljudi te njihovih družica i posluge, lako je uočljiva crna i obeshrabrujuća Feydeauova kritika njegovih suvremenika i društva. Jednako propadanje nastavlja se i u današnjem društvu, stoga je kritika i dalje relevantna. Iako se „Buba u uhu“ može promatrati samo kao farsa čija je jedina namjera gledatelje zabaviti u svojoj zapetljanosti, ona je zapravo spoj farse i visoke umjetnosti s ciljem izgradnje kritičkog stava, kako prema postupcima likova, tako i prema vlastitim postupcima.
Redatelj Krešimir Dolenčić djelo je u tom duhu predstavio, pokušavši nas navesti na put vlastitog preispitivanja o bubama koje nas zaluđuju i odvlače nam pažnju od bitnijih stvari u životu. Danas bi se većina složila kako su neutemeljene optužbe, podmetanje pisama i pretjerana uzbuđenost oko najsitnijih detalja ništa drugo do dječja igra. Međutim, teško da ćemo se od toga odmaknuti u praksi. Različiti karakteri, koji su predstavljeni na pozornici, jedina su prava poveznica sa stvarnošću.
U toj strci, ljubavnim zavrzlamama i nevjerama, junaci ove priče, prikazani plošno, ipak dopuštaju gledateljima da zanemare apsurd onoga što se pred njima odvija. To dopušta dublju povezanost s likovima, veću brigu za njihove sudbine i bolji doživljaj predstave. Vidljiv je bio kontrast između onih koji su se potpuno stopili sa svojim likom i onih koji su to učinili u nešto manjoj mjeri.
Ulogu gospođe Chandebise igra Linda Begonja. Njezina se predanost ulozi vidjela do najsitnijih detalja, od posture do ekspresije. Gospođa pati od raznih poremećaja govora i ponašanja što je Linda u pravoj mjeri pokazala napadajima nekontroliranih bujica nepovezanih riječi koje su bile dovoljno glasne da ih se čuje, ali i dovoljno tihe da gledateljima bude gotovo neugodno što to slušaju. Impresionirao je i Mario Mirković kao Carlos Homenidѐs De Histangua, ljubomorni muž, nesretni Španjolac čiji je hibrid hrvatsko-španjolskog govora izazivao salve smijeha, te Ana Maras Harmander kao njegova žena.
Tarik Filipović, koji je utjelovio doktora Finachea, na skoro dva sata prestao je biti omiljeni hrvatski voditelj i pretvorio se u perverznjaka kojem ništa nije strano. Filipović je pretjerivao s karikiranjem govora, a uvjerljivosti je pomogla prikladna kostimografija – takav neobičan lik odjeven u žarko narančasto odijelo izazivao je više nelagode nego kad se u drugom činu našao umotan u plahtu. U manjim ulogama, Željko Königsknecht kao Camille, rođak s govornom manom, Luka Petrušić kao Etienne,pa i Edo Vujić, čija je uloga Rustyja bila izuzetna, iskoristili su svoj talent za brzu proizvodnju smijeha.
Neočekivano, Borko Perić, bez obzira na podvojenu glavnu ulogu (gospodin Chandebise i Poche, hotelski potrčko) ostao je gotovo neprimjetan. U komediji situacije presudan je karakter, koji zbog neke male mane postaje nesposoban doći do cilja bez da stotine drugih stvari pođe po krivu, a Perić jednostavno nije pokazao taj karakter i inicijativu da ostane zapamćen.
Scenski je iskorišten cijeli prostor kazališta. Prvi i treći čin se odvija u kući Chandebiseovih, a drugi u mračnom hotelu. Izmjena scena između drugog i trećeg čina odlična je pokrivena pjesmom o nesretnoj ljubavi Marija Mirkovića, kada on silazi i među publiku. Zbog velikog broja glumaca i likova, i još većeg broja njihovih međuodnosa – tko tu koga voli, želi, naganja ili izbjegava – lako se moglo dogoditi da predstava ispadne čušpajz. No, predstava je virtuozno režirana, veoma dinamična, s neprestanom akcijom i duhovitim skečevima te se s užitkom može pratiti radnja. Pjevalo se, jurilo i pucalo, sve to nekoliko centimetara od publike koja je, ako je suditi po smijehu i velikome pljesku, u svemu tome uživala.
Sve što može poći naopako, poći će naopako. Nema ništa bolje od toga za odmak iz vlastite svakodnevice!
