Ziher filmolista: Top 5 zapostavljenih filmova Woodyja Allena
Svjetski poznati njujorški redatelj Woody Allen, nedavno je publici u Cannesu i Parizu predstavio svoj 51. dugometražni igrani film. Neovisno o kvaliteti i stanju u privatnome životu, Allen se trudio držati tempo od jednog filma godišnje, što mu je uglavnom polazilo za rukom. Za svoje prilično duge i bogate karijere, koja još uvijek traje, uspio je privući veliki broj obožavatelja. Iako u rodnom SAD-u nije popularan koliko bi se to očekivalo, u Europi je jedan od najomiljenijih redatelja, pogotovo u Francuskoj. Među njegovih pedesetak filmova dominiraju komične drame, ali se pokazao i kao izuzetan autor, danas malo zapostavljenog žanra, kriminalističke drame. Moglo bi se reći da ga starije generacije pamte po filmovima iz 70-ih i 80-ih godina kao što su Oscarom nagrađeni Annie Hall, Manhattan ili Hannah and Her Sisters, dok su mlađim ljubiteljima filma ipak privlačnija njegova recentna, također Oscarom nagrađena ostvarenja kao Midnight in Paris ili Vicky Cristina Barcelona. Ipak, kada redatelj snimi toliki broj filmova teško može izbjeći slabije projekte, pa je Woody Allen proživljavao veliku krizu pred kraj 90-ih koja je trajala sve do 2005. godine i fenomenalne krimi-drame Match Point. Ali za razliku od ostalih autora, on je i za vrijeme krize snimao jedan film godišnje, samo što je kvaliteta bila neprepoznatljiva. Njegovi filmovi se često dijele na dobre i loše, stare i nove, ali postoje filmovi koji su nekako mimoišli široku publiku bez obzira na to što su izuzetno kvalitetni i domišljati. Postoji mnogo objašnjenja zašto je tome tako, ali ovih pet filmova zasigurno zaslužuju puno više pozornosti no što su je dobili.
5. Zelig (1983.)
Ovaj pseudodokumentarac, ili popularnije mockumentary, prikazuje nam životnu priču Leonarda Zeliga kojega glumi sam redatelj. Naime, Zelig je živio u 20-im i 30-im godinama dvadesetog stoljeća, a ono što ga ističe od drugih oko njega jest mogućnost (ili bolest) da poprimi sve osobine ljudi koji ga okružuju. I tako Zelig prolazi kroz razne metamorfoze, pojavljujući se u javnosti kao Afroamerikanac, Židov ili pak Indijanac uspijeva na sebe privući mnogo pažnje. Naravno, Allen je cijelu priču začinio romantičnom vezom glavnog lika i njegove predivne psihijatrice koju glumi Mia Farrow. Film je vrlo domišljat jer ironizira potrebu ljudi da budu konstantno prihvaćeni dajući glavnom liku mogućnost da se u potpunosti prilagodi svakoj novonastaloj situaciji.
4. Love and Death (1975.)
Film koji je Woody Allen snimio prije no što je postao cijenjeni autor, komedija je koja se zbiva u Ruskom Carstvu za vrijeme Napoleonovih osvajanja. Nesigurni intelektualac Boris, kojeg također glumi sam redatelj prolazi kroz razna raspoloženja. Priča prikazuje njegov ljubavni odnos s rođakinjom Sonjom (Diane Keaton), ali zbog njezine nezainteresiranosti, Boris je pokušava pridobiti tako što će osobno smaknuti Napoleona. Tipičan je ovo rani Allenov film s karakterističnim humorom i isticanjem besmisla života, ali sve zajedno vrlo dobro funkcionira. Pred kraj filma, pod utjecajem najvećeg Allenovog uzora – Ingmara Bergmana, pojavljuje se Smrt koja Borisa vodi u nepoznato. Ipak Bergmanov utjecaj je primjetniji u jednoj kasnijoj drami.
3. Husbands and Wives (1992.)
Još jedan mockumentary na listi jedan je od posljednjih kvalitetnih Allenovih filmova iz ranije faze. Dva naizgled normalna bračna para, svaki zasebno, ulaze u tada vrlo popularnu krizu srednjih godina. Film prati svakog od njih kako se na određen način bori s naglim zasićenjem u braku. Ipak niti jedan bračni par nema djece pa je radnja ipak fokusirana na pojedince, odnosno lišena je tog ključnog elementa kod rastave braka. Perfektno odglumljeni likovi od strane Judy Davis i Sydneyja Pollacka daju prilično depresivnu sliku o braku bez djece, dok drugi bračni par (Allen i Farrow) počinje potragu za novim ljubavnicima.
2. Interiors (1978.)
Jedna od najboljih Allenovih ‘klasičnih’ drama, također je nastala pod velikim utjecajem švedskog majstora i jednog od najvećih redatelja svih vremena Ingmara Bergmana. Šteta što je ovaj film u samom startu osuđen da padne u zaborav iako je izuzetno kvalitetan. 1977. godine izašao je Annie Hall, a dvije godine kasnije Manhattan pa se tako Interiors, kao egzistencijalistička drama, našao u sendviču dvije najbolje ili barem najpopularnije komedije ovog američkog autora. Film govori o tri potpuno različite sestre koje se okupljaju kada njihov otac objavi da će se rastati od psihički bolesne majke. Ozbiljna je to drama koja odiše bergmanovskom atmosferom i tišinom te na specifičan, ali i moderan način prikazuje odnose u obitelji.
1. Crimes and Misdemeanors (1989.)
Ipak, kriminalističke drame Allenova su specijalnost, ali nije se toliko često odlučivao na realizaciju istih. Match Point također je dobar primjer kako se redatelj odlično snalazi s moralnim dilemama lika nakon što je počinio ubojstvo, a čak su i priče ova dva filma poprilično slične. Ali osim što ugledni gospodin odluči ubiti svoju ljubavnicu, prije svega kako bi sačuvao svoj ugled, Crimes and Misdemeanors istovremeno govori i o nesretnom dokumentaristu i njegovim ljubavnim problemima. Pa se tako nakon mnogo naizgled nepovezanih događaja, ubojica i dokumentarist slučajno sretnu na domjenku i kao što to obično biva u razgovoru dvoje nepoznatih ljudi – popričaju o smislu života. S mnogo se stvari redatelj bavi u ovome filmu, ali na kraju ih sve uspije povezati i zaključiti djelo na način koji samo on zna.
Ovih pet filmova su, vrlo jednostavno rečeno, kvalitetna djela Woodyja Allena koja su ostala u sjeni iz raznih razloga. Iako su kritičari nahvalili svaki od filmova s liste, a čak je većina njih zaradila nominacije za nagradu Oscar, ništa nije pomoglo da filmovi padnu u drugi plan. U ovakvu listu mogli su ući i neki drugi njegovi filmovi kao što su Play it Again Sam, Radio Days ili Bullets over Broadway, ali oni su ipak dobili malo više pažnje od gore navedenih. Ljudi bi trebali znati da je teško procijeniti kakav je Allen autor ako još nisu naišli na neke od ovih naslova. Istina je da su se njegova novija djela doista pogoršala (naročito zadnja dva), ali ipak stil kojim on još uvijek raspolaže nije skoro nikada viđen kod niti jednog drugog autora.