novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Zola Jesus: Amerikanka ruskih korijena zaljubljena u samoću i šumu

Foto: facebook.com/zolajesusofficial
Vrijeme čitanja: 5 minute
Foto: facebook.com/tvornicakulture
Foto: facebook.com/tvornicakulture

Mlada Nika Roza Danilova porijeklom je iz Pheonixa, Arizone te je u svom glazbenom otkrivanju odabrala ime Zola  Jesus kako bi stavila pod kontrolu svoje glazbene preferencije i perfekcionističke težnje koje su ju kočile u prvim godinama bavljenja muzikom. Ime Zola je preuzela od francuskog pisca Emila Zole koji se u književnoj povijesti najčešće spominje u kontekstu naturalizma. Jesus, pogađate, dio je imena preuzet od Isusa Krista.

Djetinjstvo je provela živeći u kući usred šumskog prostranstva s zimama hladnijima nego što možete zamisliti. Otac joj je bio lovac s dobrim ukusom za glazbu, pa je mala introvertirana Nika rano postala upoznata s velikim imenima poput Talking Heads. Živeći u takvom okolišu, koji ne nudi stimulaciju sam po sebi, bilo je nužno pronaći ili si ponuditi vlastititu. U dobi od sedam godina izrazila je veliku želju za bavljenjem operom iako  joj prethodno nije bila izlagana. Kao ‘objektivan’ promatrač objašnjenje pronalazim u fantastičnim elementima koji su se mogli pridodati njenom šumskom okolišu, gotičkoj hladnoći  i mašti koja na takvim predlošcima može stvoriti nevjerojatne priče.

Započela je rad s vokalnim trenerom fiksirana na to koliko moćno opera zvuči. S opernim izvedbama je krenula tri godine kasnije te se već kao desetogodišnjakinja susrela sa psihološkim problemima poput anksioznosti. Iako tako mlada, imala je visoke želje za svoj glas i često se kudila zbog sitnih mana i nepravilnosti do te mjere da više ne bi bila u stanju nastupati. Tada započinje niz od deset godina u kojem učestalo prekida s opernim radom zbog osjećaja nedoraslosti samo da bi mu se ponovno vratila. U tinejdžerskim godinama stvara alter ego – Zolu Jesus, i eksperimentira s rockom.  Snima u vlastitom domu koristeći sve dostupne instrumente – klavijature, bubnjeve i druge. Debitirala je 2008. sa singlovima Poor Sons i Soeur Sewer.

Foto: facebook.com/zolajesusofficial
Foto: facebook.com/zolajesusofficial

Prvi pokušaj studiranja bila je ekonomija koja joj se nije nimalo dopala jer je prigušivala njenu kreativnu energiju svojom neosjetljivošću i izostankom emocija. Zatim započinje studij francuskog i filozofije koji i završava. U nastavku karijere svira s grupama The Former Ghosts, The xx, Fever Ray, gost je SXSW festivala. Stupa i u zajednički projekt s Roryjem Kaneom pod nazivom Nika + Rory, koji ima odmak od njenog uobičajenog izričaja na način da dolazi do više trance-pop-r&b stilova.

Nakon debitantskog albuma „The Spoils“, 2010 . izlazi njen sljedeći album „Stridulum II“ koji je ime dobio po istoimenom filmu Giulija Paradisija  iz 1979. godine. Album sadrži svih šest pjesama iz EP-a „Stridulum“ te četiri pjesme iz EP-a „Valusia“. „Primjetila sam da su sve moje pjesme ljubavne. Željela sam da budu empatične i suosjećajne. Oko mene su bili prijatelji i ljudi koji su prolazili kroz mnoga teška vremena, slomljena srca. Moj djed je umro dok sam pisla pjesme za album i u to vrijeme sam upravo bila ušla u intenzivan odnos s nekim tko mi je sada suprug. I can’t stand je najdoslovnija. Napisala sam tu pjesmu pokušavajući utješiti ljude oko sebe, zatim sam im ju poslala i rekla: ‘Gledajte, ovo je ono što pokušavam reći’.“ Na albumu se uviđa sva snaga njenog istreniranog glasa kroz ‘mračno remek-djelo’ koje je odredilo novi smjer, prihvatljiviji za publiku.

U sljedećem albumu – „Conatus“, odmiče se od gotičnosti i prigrljuje art-pop. Na albumu koristi i klavir te se očituje njena ljubav prema minimalizmu.  Elementi su sačinjeni jednostavnije i repetativni su, ne narušavaju harmoniju melodije. Ostavlja dojam tuge koja vas vrlo brzo prožima, vizualno bi se to dalo prikazati kroz gustu maglu koju probijaju tragovi svijetla, dok auditivno njen glas nose valovi mračnih zvukova elektronike. Ono što Zola ne zaboravlja je ponuditi izlaz i uvijek ostavlja nadu u svojim tekstovima. Glas joj zvuči antički, kao jeka iz neke špilje u potpunoj suprotnosti s njenim malenim tijelom ili činjenicom da je tek ušla u dvadesete.

Jednom prigodom je opisala način na koji stvara pjesme: „Često  to počinje sa vokalnom melodijom, ponekad drum beatom ili čak zvučnom teksturom. Inače stihove napišem poslije, dok hodam okolo, slušam pjesmu i polako se stvaraju na njoj. Mnogo uređujem. Pisanje pjesme je poput slaganja puzzli.“

Četvrti album, „Versions“, objavljen je prije dvije godine i na njemu je surađivala s J.G. Thirlwellom. Rezultat je bio niz himničnih pjesama, iznimno elegantnih, ali i sabite napetosti i usamljenosti koja bi vas trebala odvratiti, ali ne možete ne željeti još.

Čini se da se i domaća publika osjećala slično jer je njen prvi nastup u Tvornici kulture 2012. godine premješten u Veliki pogon te potpuno rasprodan. Tada je imala 22 godine, a došla je s četveročlanim bendom (umanjen za dva člana koja je inače imao) te je njen glas imao veliku snagu i atmosferičnost, nastup fluidnu suvremenu koreografiju te je dobila čak dva bisa. Za mene je to bila dovoljna motivacija da nastavim pratiti njen rad i uživati u displeju različitih zvukova koje nudi – od lo-fija, art-popa, elektopopa i šire. To bi se moglo nazvati  kvalitetnom neklubskom elektronikom.

Kako bi se pripremila za svoj posljednji album napustila je dom u Los Angelesu i preselila se na otok Vashon. Ondje je vrijeme provodila u izolaciji napustivši civilizaciju na devet mjeseci, bez interneta u discipliniranom radnom režimu. „Vrlo brzo sam postavila svoj studio i počela pisati glazbu svaki dan kao vježbu da bih pokrenula mišiće, ali onda sam dobila impulsa da ponovno vidim svoju staru vokalnu mentoricu. Htjela sam se uštimati (tune up), a ponovno pisanje s njom bi sve promijenilo. To je izgradilo moje samopouzdanje, ne samo moj glas, već i u viziju. Bio je to dug proces.“

Foto: facebook.com/zolajesusofficial
Foto: facebook.com/zolajesusofficial

U divljini nalik na onu u kojoj je odrasla Nika je ponovno stupila u kontakt s implusima koji je pokreću pa je album „Taiga“ ( kao ruska borealna šuma) mješavina punka i noisea s početka karijere, njenog klasičnog obrazovanja i ambicije usmjerena na moćne pop pjesme.  Novi ko-producent je Dean Hurley (prethodno je radio s Davidom Lynchom).

Kada su ju pitali kako bi ona definirala ambicioznost izjavila je: „To označava žudnju da ostvariš nešto što nikad nisi mislila da možeš. S ovim albumom probijala sam zidove kreativnosti, poput rada s brassom -programiranje beatova i snimanja vokala bez odjeka i ne bivanja uplašenom time. Suočavanje s ranjivošću, to je ambicija. Težnja da postanem bolja i ostvarim svoj potencijal. To je moja probijajuća ambicija – konstantno guliti slojeve kako bih pronašla najčišću esenciju onoga što pokušavam činiti, onoga što jesam. To nema veze s Billbordovim ljestvicama ili arenama, iako se šalim s tim jer je smiješno.“

Nakon promocije albuma u SAD-u i Kanadi, stiže u Europu, a kod nas je 20. ožujka u Tvornici kulture u sklopu proslave 18. godina Radio Studenta. Sudeći prema svim promjenama kojima se podvrgnula i tražnju u vlastitom biću, kao i iskustvu koje je stekla na turnejama ono što bi nam mogla ponuditi vjerojatno će uvelike nadmašiti posljednji nastup u otm prostoru- kako glazbeno tako i scenski.

Be social

Komentari