Istina ubija (“Bird Box”, S. Bier)
Premda triler Bird Box poput cjediljke curi na sve strane, inteligentna montažno-vizualna iznenađenja osvježit će i animirati priču o virusu i pošasti samokažnjavanja kod suočavanja s golom ljudskom istinom.
Filmska je verzija prilagodba istoimenog romana premise da planet pogađa neobjašnjiva i munjevito brza nevidljiva pošast ujedinjenih demona različitih religija, ali istih značenja, koja proganja zbog grešnog i dekadentnog duha vremena s misijom doslovnog otvaranja oči najčišćoj istini koja je u konačnici pogubna za onog koji ju sagleda. Drugim riječima, ljudi suočeni s gledatelju nevidljivom silom hipnotizirano počinjavaju samoubojstvo, a oni koji žele preživjeti moraju zatvoriti oči pred njom.
Znamo da ste odmah reagirali kao i mi kad nam je iskočila memorijska obavijest da smo sličnu postapokaliptičnu priču već vidjeli u deset godina ranijem The Happeningu i prošle godine u A Quiet Placeu gdje je kontrola osjetila preživjelih ključna za razvoj priče. No nećemo biti zlobni i tvrditi da je novije spomenuti mogao imati ozbiljnijeg utjecaja – dok ondje protagonisti moraju živjeti u strukturiranoj tišini, populacija Bird Boxa ne smije gledati prema izvoru sile, a ona je svuda oko nas.
Dvije paralelne radnje
Upravo kod racionalizacije okoline priča postaje klimava jer scenarij nalaže da se sila može kretati kroz različite medije, pa je tako jedino može zaobići pogled, odnosno odvraćanje ili vezanje očiju pred njom, što je tijekom filma višestruko puta zaboravljeno i prekršeno. Filmsko izlaganje dvije paralelne radnje – jedne u sadašnjosti na pogubnom spustu niz rijeku i druge smještene pet godina ranije po pojavi pošasti – kamuflira izmjenična montaža zaslužna za lako zaboravljanje ključnih informacija.
Nelogičnosti narušavaju narativni kontinuitet, a kompenzira ih suspense u pričama dotične kronologije ili suspense stvoren očekivanim montažnim izmjenama između obje radnje. Dodatno neuvjerljiva dramaturgija postaje predstavljanjem tipičnih i klasičnih kodova žanra holivudskog trilera i filmova eksploatacije, a glavna joj je zamjerka pritom plejada neobjašnjivih likova. Pored snažne glume Sandre Bullock, koja od početne postave jedina preživljava sa svoje dvoje djece, nerazvijeni i predvidljivi tipski likovi usporavaju radnju bez ikakve ili ozbiljnije narativne funkcije.
Pritom je najveća propuštena prilika lik Douglasa (John Malkovich) koji je svršio predvidljivo kao i svi sporedni likovi pored troje protagonista koji prvom scenom aludiraju na genocid i da su oni jedini preživjeli iz radnje smještene u prošlost. Time utječe na senzibilizaciju prema ostalim akterima filma, kao i cjelokupnu napetost bolno otupljenu možda tek lošim montažnim odlukama, posebice u drugoj polovici filma zagađenog nejasnim elipsama. Slabu koheziju stoga podjednako uvjetuju montaža i scenarističke nedosljednosti i nelogičnosti.
Alegoričnost manjih uloga
Bird Box svojom nekoherentnošću varljivo pruža niz interpretacijskih mogućnosti, no ključ za jedno političko čitanje leži u nepovjerljivom Douglasu/Malkovichu koji u trenutku otisnuća do supermarketa po namirnice za preživljavanje u kući strave podliježe alkoholu kao eskapizmu od potpune katastrofe koja će, svima je jasno, pomesti gotovo sve pred sobom, kako to nalažu kodovi samoga žanra.
Shvativši da se radi o potencijalnom sudnjem danu, Douglas sugerira da je pošast uzrokovala neo-kapitalistička zaslijepljenost materijalnim dobrima do razine napuštanja čovječnosti u težnji za samoaktualizacijom i utilitarizacijom svoje pozicije u mehaničkom žrvnju sustava koji melje sve bez društvenih i praktičnih vještina. Dok drugi vide pošast biblijskog predznaka, Malkovich aludira na kaznu za nesposobnost kapitalističkog subjekta za preživljavanje u potencijalnim situacijama katastrofe zbog ograničenosti programiranim stilom života.
Tako su manje uloge alegorizacije različitih američkih stereotipa: Cheryl (Jacki Weaver) predstavlja gojaznu, bijelu Ameriku podložnu konzumerizmu i nesposobnu za samostalno preživljavanje. Istovremeno, mlađi par koji neobjašnjivo bježi iz priče pa i filma simboliziraju mlađe generacije nepripremljene za kritiku, stres i odgovornost pod kojima je jedina opcija bijeg i time – propast. Njima je suprotstavljena Sandra Bullock kao klasična junakinja u kojoj su stopljene sve potrebne vještine: mudrost, iskustvo i pronicljivost, ali i neuvjerljivo napisan lik Toma (Trevante Rhodes).
Inteligentna premisa
On preživljava pet kataklizmičkih godina zajedno s njom i djecom – Dječakom i Djevojčicom (neimenovanih poradi pogubnosti emocionalnog vezanja) – kao veteran afganistanskih ratova. Tom simbolizira američki umirući humanizam čija je misija pokazati kako je ljudsko iskustvo univerzalno, a svaki pojedinac teži istim stvarima u nastojanju postizanja sreće: mir, obitelj, zdravlje i ljubav. Inteligentna premisa trilera ima korektivni potencijal, prema religiji, politici ili iskustvu života (preživljavanje i življenje) premda ni on nije iskorišten u svojoj cijelosti čime implikacije i aluzije lebde u težnji za aktualizacijom, a likovi su pritom tipovi i neostvarene pojave.
Triler Bird Box stilski i produkcijski koketira s televizijskim žanrovima i televizijskim postupcima, iako Netflix pretendira na visokobudžetnu, kino produkciju, daje momente uzbuđenja u sitnim stilskim i figurama misli. Primjerice poput simbolike s tri ptice u kutiji koje preživljavaju brodolom života zajedno s neprilagođenom obitelji na čelu s majkom čije je fizičko putovanje motiviralo na njezino emocionalnu transformaciju kao majke. No u svojoj manjkavosti i nedosljednosti, unatoč uvjerljivoj glumi svoje protagonistice kao težišta filma, on ipak ne uspijeva zadovoljiti apetite za punokrvnim ostvarenjem poput A Quiet Place ili serijskih uspješnica platforme poput The Haunting of Hill House. No u zimske dane, uzavret će vam krv i dati gas adrenalinu pred malim ekranima zbog čega nećete požaliti ni sekunde gledanja.
