“underground pop” (Z++): Sam sebi najveći dušmanin
Kada producent zaslužan za pomicanje ustajale glazbene struje u hrvatskoj najavi samostalni album, poveseliš se. Očekivanja su realno velika – ako drugima donosi Cesarice i Porine, kao i roditeljima koji mu na policama skupljaju te ‘najprestižnije’ nagrade, onda će morati izbaciti glazbenu bombu kakvu bi poželjeli svi veseli diktatori našeg vremena. Ali „underground pop”, treći album našeg Z++ kojeg mediji proračunato miliju s „naj naj naj najevima” je ćorak, ili u artiljerskom žargonu, eventualno zračnica.
Odmah mi na pamet pada njegov pandan alternativne glazbe Mark Mrakovčić kao produkcijski i instrumentalistički genijalac koji je zadužio glazbenike količine omanjeg hrvatskog grada inventivnošću rada. Ali kada treba uraditi svoje, uzalud vam trud svirači.
Svi smo na to zaboravili, kao što ćemo zaboraviti Z-ov album objavljen na dan najvećeg toplotnog udara 2024. Neočekivano nakon funky radiofonične „sedmo nebo” kojom (svjesno ili nesvjesno) daje počast našem kralju diska i funka, Dinu Dvorniku. Nekako na tragu samoga Dvornika onda i pristupate slušanju ovih 11 pjesama, ali nažalost čujete vokalne muke – uza svu silnu produkciju – kao u Dinovog zaboravljenog brata Deana.
Z++ je ravan kao Slavonija, bez kapaciteta za vokalne varijaciju, igru, teksturu, a glas nikako da probije te sinuse da barem nešto prsne iz njega i mumljanja. Donekle se opusti u živahnom pop duetu “na pustom otoku” s tam, beogradskoj miljenici domaće Gen-Z-jevske i queer publike.
Album sam s puno oduševljenja i gušta okrenuo vozikajući se u hladovini obala Kupe i Korane u vlagom natopljeno srpanjsko predvečerje otvorenih prozora u nadi za malo prozračnosti, ali nisam to dobio ni od albuma ni od zavojitih hladovina, premda ne mogu ni reći da me album smorio.
Pet puta u rotaciji, ali ova četiri puta da nešto iscijedim sočno iz njega. Možda je samo sjebano vruće, a možda su u šumi. Kad bi misli posrnule u vrludanje dalje od našeg producenta underground popa, taman fokus vraća fućkava sladunjava minijatura „antišnit“ kao prethodnica drugom singlu i ujedno drugoj najstreamanijoj stvari s albuma „šnit” s Massimom Savageom. Trap house jebeno zaraznog refrenskog šapata i repeticija beata 4/4 garantirani je banger i poziv na svim Dritima Lijepe naše na moshpit.
Iako nisu ni brzi ni žestoki, Z i Massimo voze u petoj u usporedbi s ostatkom albuma progutanog u tišini horizonta što stapa zadnje četiri pjesme. Malkice mu možda zadnjeg trzaja daje „tako mi treba” s Cobyjem u koju se petljaju vrlo prozaične i ziheraške dionice električne gitare i nekih neživih gudačkih dionica, zbog čega samo djeluje kao demo za treći album pocket palme čije su vokalne dionice svo troje njihovih članova iz prve mogli dobro odraditi. Quasi modo. Gotovo dovršeno. Nakon slušanja ne znam o čemu je lirski, banalnih i lijenih stihova, a s druge strane, samo mi singlovi ostaju u uhu…
I da se razumijemo, „underground pop” nije nešto najgore što sam čuo ove godine, niti tako loš, koliko razočarava neinventivnošću, produkcijskim ziheraštvom i zbilja teško slušljivim vokalima. Pametan način da se to kompenzira je Kickassov monumentalni album Zbirka zadataka gdje pjesme izvode gosti.
Zvonimir naprosto ne zna pjevati i bolno zvuči, a možda bi ovaj preuranjeni projekt čak i bolje zaživio da je dao riječ nekome drugome. Presuda: šteta, jer nakon Ljeto već je gotovo, Kabrioleta pa novijeg hajpanja sa sedmim nebom kao jednim od osobnih recentnijih favorita, očekivao sam razigraniji, dvornikastiji, plesniji projekt, ali dobili smo još jednu prerano objavljenu skicu za album. Moja je sugestija da se ponovno poigra njime kao Gambino s 3.15.20. i za koju godinu ga zaokruži kako sedmo nebo zapovijeda.
