“Bljesak zlatnog zuba” (ZGK Komedija): Humor i optimizam izviru iz teških životnih prilika
U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija 30. je listopada premijerno izvedena predstava „Bljesak zlatnog zuba“ Mate Matišića u režiji Zorana Mužića. Riječ je o komadu koji prikazuje nimalo lagan život Ričičanki i Ričičana. Njihov kraj, Imotska krajina, ne nudi puno mogućnosti i mnogi su muškarci morali emigrirati u potrazi za poslom kako bi prehranili obitelj, a različiti drugi vrijednosni sustavi, poput vjere i politike, dodatno razapinju stanovnike ovog zabačenog mjesta.
U prvom dijelu predstave fokus radnje usmjeren je na ljubavno-obiteljsku priču uz naglašenu komičnost likova i situacija, bez dubljeg pristupa društveno-ekonomskim motivima drame. Šesnaestogodišnja Zlata (Vanda Winter) je navodno bolesna pa njena zabrinuta majka Trusa (Nina Kaić Madić) poziva doktora (Ljubo Zečević) koji ustvrdi da je Zlata zapravo trudna. Njen je otac Stipe (Damir Lončar) u Njemačkoj pa se prostorno nakratko selimo nešto sjevernije u kuću gazdarice Hilde (Nada Abrus) i promatramo kako se Ričičani ondje snalaze. Najviše komike proizlazi iz njihova oskudnog poznavanja njemačkog jezika. Uz Stipu, tamo je i izrazito nacionalistički nastrojen Ante (Davor Svedružić), koji nerijetko zaboravlja na svoju ženu Joku (Nada Abrus). Njemu u potpunoj suprotnosti stoji gastarbajter Mijo (Ronald Žlabur), koji je blage i pomirljive ćudi te stalno misli na svog sina Iku (Jan Juričić) i ženu Maru (Nera Stipičević). Naposljetku imamo Marina (Saša Buneta) kojeg ne zanima težak rad već se nastoji dočepati određenog bogatstva ljubovanjem sa starijim ženama.
Matišić je svojim likovima zaista majstorski podario iznimno jezično bogatstvo. Stipina humoristična kombinacija šepavog njemačkog i ričičanskog hrvatskog zahtjeva izrazitu glumačku izvještačenost, u čemu ne zaostaju ni ostali glumci. Njihovi razgovori na dijalektu brzi su i okretni te onome tko ga ne poznaje ponekad je teško poloviti sve riječi, što svjedoči i o prirodnosti samoga govora. Osim što se glumački istaknuo, Damira Lončara treba pohvaliti i kao jezičnog savjetnika za predstavu.
Vanja Ćirić, Jasna Palić Picukarić i Marija Borić glume tri babe donoseći u predstavu nezamjenjivi element manjih sredina. Iako ponekad okrutne, njihove su izjave najčešće ona istina koje smo svi svjesni, ali je možda nismo spremni izreći na glas. One imaju uglavnom funkciju kora koji komentira radnju, no usprkos njihovoj kvaliteti u reprodukciji humorističnih komentara dolazimo do stanovitih problema, naročito u prvome dijelu predstave. Oblikovanjem svjetla nastoji se odvojiti kor od ostalih glumaca, koji za to vrijeme naprosto zadrže statične pozicije, što i nije neko domišljato scensko rješenje. Također, to prebacivanje čas na babe, čas na ostale glumce previše narušava sam ritam predstave, ma koliko ti komentari baba bili smiješni. U drugome dijelu predstava ipak djeluje ritmički puno organiziranije i promjene prizora su znatno funkcionalnije iskorištene.
Kada već govorimo o funkcionalnosti, spomenimo i željezničku prugu koja se nalazi u najdubljem dijelu scene te je zapravo jedini scenografski element koji simbolizira same Ričice, naglašavajući zabačenost mjesta koje podsjeća na Divlji zapad. Prugom inače prometuje drezina koja služi i kao mala scena unutar velike pozornice, no u tom je pogledu njen potencijal nedovoljno iskorišten. U prvome dijelu predstave drezina „prometuje“ prečesto, bez da se između ulaska-izlaska s pozornice išta drugo odigra na sceni, a likovi koje je drezina odvezla sa scene par sekundi kasnije na isti se način ponovo pojavljuju. Kao i kod međuigre između kora i glumaca, taj je ritam u drugom dijelu predstave smislenije usklađen.
Osim što scenografski ističe zabačenost mjesta, željeznička pruga simbolizira vezu iseljenika i domovine, pa se i Stipe iz Njemačke vraća vlakom. Kod kuće ga dočekuju neugodne vijesti – doznaje da je Mijo stradao u Njemačkoj, a ubrzo saznaje i da je Zlata trudna sa Svetom (Filip Juričić), koji zarađuje namještanjem kockarskih igara u vlakovima i u sukobu je sa svojim ocem Karlom (Ivica Zadro). Stipin autoritet je sam po sebi dovoljan da Sveto pristane oženiti njegovu Zlatu. Iako Sveto pomalo iskorištava Zlatu koja je ludo zaljubljena u njega i želi da ona pobaci, ipak će ga ljubomora natjerati da pokaže svoje prave emocije. Tu se iznova očituje jedna grubost likova koji su zapravo dobri, ali ne pokazuju određene osjećaje jer to nije društveno prihatljivo u datoj sredini. Sveto svoju ljubav pokazuje na jedan mačistički način kada njenu ruku prosi Udvarač (Goran Malus), koji nosi nadimak Zlatnozubi jer je zdrave zube zamijenio zlatnima kako bi pokazao da ima novaca i lakše pronašao ženu. Vanda Winter se dobro snalazi u ulozi mlade djevojke koja idealizira svoj ljubavni odnos, iako je svoj glas mogla malo manje karikaturalno obojiti, dok Filip Juričić također dobro barata repertoarom izlizanih švalerskih fora i teatralnih poza.
Osim ljubavne priče dvoje mladih, koja u krajnjoj liniji ipak ne kaže ništa novo, okosnicu i zanimljiviji segment predstave čini priča o nesretnoj Mijinoj sudbini koji pogiba u sukobu sa srpskom manjinom u Njemačkoj. U drugome dijelu predstave tom je nacionalno-socijalnom segmentu posvećeno više pažnje, čime i predstava znatno dobiva na uvjerljivosti. Pritom pratimo Mijinu obitelj, ponajprije oca Ninu (Vinko Kraljević), koji u patrijarhalnoj sredini nastoji preuzeti Mijinu ulogu kako bi pomogao Mari i podigao unuka. Kraljević i Nera Stipčević dobro i uvjerljivo izlažu svoje egzistencijalne probleme pomiješane s tugom za poginulim sinom i mužem, a i mladi Jan Juričić hrabro je stao pred veliko gledalište kazališta Komedija.
Iako se u drugome dijelu i dalje isprepliće veselija tema Zlatine i Svetine svadbe, atmosfera predstave postaje mračnija problematizirajući društveno-političku zbilju. Bezimeni lik učitelja (Igor Mešin) na strani je progresivnih ideja komunističke partije te zagovara izgradnju akumulacijskog jezera zbog kojega će većina stanovnika morati napustiti svoje rodno mjesto. Mešin se ističe govorom na svadbi kojim je dočarao čovjeka zaslijepljenog idealima režima, no prema kraju predstave pokazao se kao svima poznati lik koji političke opcije mijenja kako one dolaze i odlaze s vlasti. Kroz priču o gradnji akumulacijskog jezera Matišić je u dramu utkao i kritiku društva u kojem će uvijek prvi nastradati mali čovjek, nedovoljno snažan da se bori s političkom mašinerijom ili državnom birokracijom.
Režijski znatno uvjerljiviji i dovitljiviji drugi dio predstave potkovala je i vizualno dojmljiva slika Zlatine svadbe te mali izlet u muzički teatar uz “lokalpatriotsku” pjesmu koju predvodi Vanda Winter. Šimun Matišić i Mate Matišić autori su glazbe u predstavi, a većinom je riječ o gangama koje pjevaju Ričičanke i Ričičani. S obzirom na to da su ih glumci dobro usvojili, možda bi dinamici prvoga dijela pomoglo da su i tamo malo više zapjevali.
Kraj predstave možda ponajbolje opravdava sam podnaslov „gastarbajterska kronika”. U popriličnom vremenskom skoku u budućnost mnogi su likovi već umrli, a na pozornici susrećemo sada ostarjelog Antu koji zida spomenike na groblju te priča s odraslim Ikom kojeg ovdje tumači Ronald Žlabur. Takav kraj s distance komentira sve one nevolje i različite ideale za koje su se Ričičani borili. Ante je sada iscrpljen, a njegovi nacionalistički ideali su presušili. No, učiteljeva ideološka strast satirički je podcrtana te se prvotna predanost određenim političkim idealima pokazuje licemjernom kada izlazeći s pozornice viče: „Franjo, Franjo!“
Matišićeva kronika slika naše tipične gastarbajtere koji su u drami uvjerljivo izgrađani punokrvnim dijalektom svoga podneblja, a zahvaljujući dobrim i uigranim glumcima ta je punokrvnost i autentičnost zaživjela i u predstavi. U toj uvjerljivosti pomogla im je kostimografija Elvire Ulip, a jednostavna scenografija koju potpisuje Darko Bakliža uz asistenciju Marijane Gradečak također nije preopteretila njihov glumački prostor. „Bljesak zlatnoga zuba“ komad je koji ponajprije govori o bezperspektivnim zabačenim sredinama te nam kroz različite obitelji pruža jedan cjeloviti uvid u teške ekonomske, društvene i političke probleme kojima je suprotstavljen humor i optimizam stanovnika.
