Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Film

Crno-bijeli svijet i komercijalizacija prošlosti

19.03.2015. Anja Grgurinović
Foto: youtube.com/screenshot

Foto: youtube.com/screenshot

Puno je ljudi imalo velika očekivanja od Crno-bijelog svijeta, i to ne samo oni koji su živjeli u doba famoznih osamdesetih, koji ih se na ovaj ili onaj način sjećaju, već i jako puno mladih – oni koji su “nostalgiju” za tim razdobljem razvili kroz glazbu novog vala, gledajući filmove i dokumentarce te slušajući priče. Bilo da spadate u tzv. jugonostalgičare ili ne, jako vas je zanimalo kako će sve to izgledati – ipak je marketinška mašinerija bila itekako dobro uposlena: kratka reklama sa snažnim, ritmičnim i abruptnim početkom poznate pjesme Prljavog kazališta uz prikaz vinilke ujedno je mnogo govorila i mnogo skrivala; hrpe članaka i intervjua na sve strane, između ostalog i u Jutarnjem listu kao glavnom medijskom pokrovitelju serije. Crno-bijeli svijet je, naravno, izazvao svakakve reakcije publike: ako samo obratite pozornost na službenu Facebook stranicu i na komentare gledatelja, vidjet ćete kako ju mnogi hvale na sva zvona uz standardne priče kako ih je vratila u djetinjstvo/mladost, dok joj drugi pak imaju mnogo toga za predbaciti. Kako bismo, dakle, nakon jedne sezone koja je prikazana na HRT-u mogli opisati djelo Gorana Kulenovića i Igora Mirkovića? Što Crno-bijeli svijet implicira i kakva namjera, svjesna ili nesvjesna, stoji iza njega?

Iz nekih se intervjua i najava dalo naslutiti kako su autori nastojali realistično prikazati živote “običnih” ljudi toga doba – u fokusu je jedna obitelj, njihovi prijatelji i poznanici i što se (s) njima događa. U radnju su tako nastojali inkorporirati tadašnju svakodnevicu i bitne društvene događaje, s tim da su (i tu dolazimo do ključne komponente) ciljali i na stariju i na mlađu publiku, dakle na dosta širok spektar demografskih skupina. Međutim, time što su osamdesete nastojali približiti gotovo svima, neizbježno su upali u zamku plošnog i površnog prikazivanja toga doba. Stariji su gledatelji tako primijetili sve “nepravilnosti” koje su se mogle naći u seriji – zulufe koji se nisu smjeli nositi u JNA, modele auta i telefona koji u osamdesetim godinama još nisu bili u optjecaju, krive vrste pašteta koje su likovi konzumirali za doručak i tako dalje. Možda se takve reakcije čine smiješnima i kao puko cjepidlačenje, ali ljudi se tog razdoblja sjećaju i jednostavno primjećuju takve stvari, pogotovo ako je rečeno da je poanta serije trebala biti prikaz života osamdesetih. Svakodnevica, dakle, jest donekle prikazana u duhu tog doba, ali dosta često uopće nemate dojam da je radnja smještena u to razdoblje, pogotovo kad gledate likove mladih srednjoškolaca – ne znate je li u pitanju 1980. ili 2015. godina.

Foto: facebook.com/Crno-bijeli svijet HRT

Foto: facebook.com/Crno-bijeli svijet HRT

Ista površnost vidljiva je i u prikazu nekih likova i događaja, koji su se vrlo često pretvorili u nenamjerne karikature, stereotipe, u nekim slučajevima čak i parodiju. Usporedbe radi, u seriji Bitange i princeze koju je također osmislio Goran Kulenović gledatelj je cijelo vrijeme svjestan kako su u pitanju stereotipi: glupa plavuša, kvartovski štemer, šmokljan koji voli igrice i zbunjena hipijevka. Međutim, upravo zato što su se ti stereotipi tako očito i namjerno koristili, to je funkcioniralo. Crno-bijeli svijet pak nesvjesno potpuno površno i samim time iskarikirano prikazuje određene likove – od poznatih osoba do ljudi koji su zastupali određene društvene pozicije i stavove. Za likove slavnih osoba koje su se pojavile kao da je bilo bitno da se naglasi ono po čemu je svaka od njih bila najpoznatija, ili ono što je općenito uvriježeno da predstavlja pojedinu osobu. Goran Bregović je prikazan kao umišljeni “estradnjak” kojeg srednjoškolska mlađarija osamdesetih ne sluša, Ivo Pogorelić kao raščupani, ekscentrični, ludi umjetnik. Sve to ne znači da ti ljudi doista nisu bili takvi, i očito je kako su autori te likove ubacili u radnju više iz nekakve “fore”, ali koncentriranjem na jednu ili dvije osobine koje te ljude predstavljaju stvorili su njihove karikature. Isto vrijedi i za “obične” ljude u seriji – i tu nailazimo na jednu ili dvije osobine koje te likove primarno određuju: starac koji ne voli komunističke vlasti jer su mu konfiscirali imovinu na kraju rata, “druga” koji u svakom razgovoru forsira politiku jer je predani partijski funkcioner, funkcionere u JNA koji su glupi, mlađe likove koji jednostavno ne shvaćaju tu zastarjelu glazbu koju slušaju njihovi roditelji već su toliko fokusirani na taj toliko buntovni punk i novi val. Jedna od smješnijih scena koja možda najbolje demonstrira kako se u Crno-bijelom svijetu gradi odnos između starih i mladih – na snimku Titovog sprovoda netko od “djece” je presnimio pjesmu Novo vrijeme slovenske grupe Buldožer – suptilno, kao i ostatak serije.

Foto: facebook.com/Crno-bijeli svijet HRT

Foto: facebook.com/Crno-bijeli svijet HRT

Problem je, dakle, u tome što se čini kako je poanta Crno-bijelog svijetagledanost. U svome igranju na kartu kolektivne memorije, autori su koristili “simbole” osamdesetih koje apsolutno svatko može prepoznati, ali u takvom prikazu su ih i neizbježno pojednostavili i plošno prikazali. Upravo su zato prikazi određenih likova, ali i događaja (recimo epizoda u kojoj se izvode vježbe NNNI – “Ništa nas ne smije iznenaditi”) ispali kao karikature. Rezultat svega toga je nekakav “ni vrit ni mimo” efekt: nismo dobili ni dramsku ni humorističnu, već poprilično dosadnu radnju za koju nismo sigurni je li nešto ismijava ili ne. Ali, zadatak je ispunjen, osamdesete su lijepo upakirane, izreklamirane i, što je najvažnije, privlače gledatelje. Jer ljudi seriju doista prate, neki jer im se sviđa, a neki makar da vide što je u njoj “krivo” prikazano. Međutim, je li potrebno uopće naglašavati opasnosti koje komercijalizacija povlači za sobom – ona pojednostavljuje i trivijalizira kompleksnost povijesti u nastojanju da se približi velikom broju gledatelja, i u svemu tome prošlost doista prikazuje crno-bijelom.

(Visited 397 times, 4 visits today)

Komentari