„Sestrinska zvona” (L. Mytting): Duhovi prošlosti, ljubavi i propasti
„Neki kažu da ne bi’ trebale donosit’ djecu na svijet k’o šta je ovaj. Al’ ‘ko će rodit’ djecu koja će na koncu svijet učinit’ boljim mjestom?”
Pitala se to mlada Astrid Hekne u romanu „Sestrinska zvona” norveškog pisca Larsa Myttinga, a u svjetlu recentnih događanja pitamo se i svi mi danas. Dugo sam spadala u skupinu ljudi iz prve rečenice, a onda se polako nekako u mene uvuklo pitanje iz druge: hoće li naša djeca učiniti ovaj svijet boljim mjestom? Hoće li uopće doživjeti šansu za to i ako dožive, hoće li moći popraviti štetu svojih otaca?
Ovaj se roman, naravno, ne bavi isključivo tim pitanjem, to je samo jedna subjektivna crtica kao reakcija na ovaj vrlo jednostavan i pasus gotovo neprimjetan u golemom „mesu” ovog slojevitog romana. Čini se da u današnjem poludjelom svijetu odzvanja ispod svih tih slojeva glasno baš kao i ova zvona na staroj crkvi.
Privučena narodnim predajama
Roman „Sestrinska zvona” u prijevodu Sandre Ljubas donosi nam nakladnička kuća Hena.com uz najavu skorog izlaska i drugog nastavka jer je, naime, ovaj roman samo prvi dio Myttingove Hekne trilogije, odnosno, sage o obitelji Hekne iz norveškog sela Butangen.
Ono što me privuklo ovoj knjizi bilo je nekoliko rečenica na njenoj poleđini, a uključivale su riječi kao što su „narodne predaje”, „vjerovanja”, „neobjašnjivo”. Nadala sam se da se nisam zaletila i uzela roman koji će me, da se tako izrazim, udaviti monotonim pripovijedanjem o daskama od kojih je građena stara crkva ili nečemu sličnom, jer mi se već događalo da me kratki opis povuče i da se nakon toga s knjigom mučim kao s napornim sugovornikom kojeg se ne možete riješiti.
Priča o naslijeđu, vrijednostima i ljudskim odnosima
Unatoč stanovitim strahovima, roman me uvukao u svoj svijet i iznenadio životnošću. Kroz priču o sudbini jedne srednjovjekovne norveške crkve upoznajemo se s poviješću obitelji Hekne i legendom o crkvenim zvonima koja pokazuju vlastitu volju kad predstoji neka katastrofa ili kad ljudi rade nešto što ne bi trebali. Priča je tako prepletena narodnim vjerovanjima i praznovjerjima, ali na njih se ne stavlja fokus. Ona su tu, kao što je to često slučaj u skandinavskoj literaturi (barem u onom manjem opusu s kojim sam se uspjela susresti), kako bi stvorila posebnu atmosferu pa tako „Zvona” nisu isključivo roman fantastičnog sadržaja, već roman o naslijeđu, vrijednostima u koje možda ne bi trebalo zadirati i na kraju, ali ne manje bitno, o ljudskim odnosima.
Sukob s napretkom
U roman smo uvedeni pričom o sestrama Hekne koje su rođene kao sijamske blizanke i u čiji su spomen načinjena crkvena zvona koja će se od tada nazivati sestrinskima, a na neki će čudan način ponijeti i duh sestara na put kroz stoljeća. Nakon uvoda skačemo u 19. stoljeće, u već trošnu crkvu na kojoj se tek nazire nekadašnji sjaj. Mladi pastor Kai Schweigaard došao je služiti zajednici, ali kako to obično biva, ljudi nisu spremni na promjene koje on ima na umu. Naime, nakon smrti jedne mještanke koja se smrznula za vrijeme mise, pastor odlučuje da se mora izgraditi nova crkva uz koju će naći načina da barem donekle osuvremeni selo zapelo u vremenu.
Sudbina stare crkve
Nekako u to vrijeme mladi njemački student arhitekture Gerhard Schönauer odabran je od strane svoga mentora da ode u Butangen i prenese tu neobičnu crkvu na papir kako bi se ona kasnije mogla, kao što je to bila praksa, prenijeti na njemačko tlo. Gerhard odlazi u Norvešku ne znajući da će mu se tamo život potpuno promijeniti. Fasciniran je crkvom, ali i mladom Astrid Hekne prema kojoj nije ravnodušan ni pastor Schweigaard.
Pogansko i kršćansko na istome mjestu
Kako se taj dio priče razvija, ostavljam da otkrijete, ali mogu samo reći da su zapleti i raspleti na momente neočekivani. Nije ovo samo još jedna ljubavna storija sa sretnim završetkom, nego uvod u sagu koja se nastavlja. Ono što me najviše fasciniralo kod ovog romana jest atmosfera. Nešto drevno provlači se između redaka, neuhvatljivo, teško za definirati. Možda će se Mytting pozabaviti tim neuhvatljivim nadnaravnim u idućim dijelovima sage, ali zasad smo dobili samo naznake. Unatoč tome što je riječ o izričito kršćanskom selu osjeća se pogansko naslijeđe počevši od same stare crkve. Ona je puna rezbarija koje očito predstavljaju scene iz nordijske mitologije, a najviše se ističe zmija koja grize vlastiti rep kao dekoracija iznad ulaznih vrata. Za one koji ne znaju, riječ je o tzv. Zmiji svijeta, Jörmungandr, morskoj zmiji, Lokijevom srednjem djetetu (jer su bogovi u nordijskoj mitologiji itekako mogli imati za potomstvo razna čudovišta), koja je narasla toliko velika da je obujmila cijeli svijet. Prikazana je kako grize vlastiti rep, a po predaji, jednom kad pusti svoj rep počet će Ragnarök, nordijska inačica kraja svijeta.
Tako su ljudi ispreplitali svoja stara vjerovanja, od kojih nisu bili spremni odustati, s novima koja su im još bila strana. Pa čak i kasnije kad su doista i prešli na monoteističku religiju, nikad do kraja nisu napustili staru vjeru.
Vječni sukob tradicije i suvremenosti
Lars Mytting u ovom se povijesnom romanu pokazao kao izniman pripovjedač koji vas u trenu uspije uvući u svoju priču, a koja vas uspijeva natjerati da promislite o vječnom sukobu tradicije i suvremenosti. Svijet ne može zauvijek ostati isti, tehnološki napredak je nezaustavljiv, a otkad je svijeta i vijeka netko se protiv njega bunio. Ali moje je srce uvijek na strani tradicije. Jer postoji više vrsta dobrobiti, postoji ona materijalna i ona duhovna. Rekla bih da se u ovom romanu također razmatra borba između to dvoje.
Od početka pa do kraja „Sestrinskih zvona” priklonit ćete se i uz jednu i uz drugu stranu, vidjet ćete ponekad i besmislen ponos koji uništava živote, vidjet ćete zlo izazvano ljubomorom, dobrotu izazvanu kajanjem, vidjet ćete sreću, nesreću, ljubav i propast. I poželjet ćete još. Srećom, kako sam već spomenula, u najavi su prijevodi i ostalih dijelova sage pa nećemo ostati zakinuti za nastavak priče o zvonima i obitelji Hekne.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
