Dokukutak: Šokantna priča plaćenog ubojice (“El Sicario, Room 164”, G. Rosi)

Od 6. do 11. prosinca, u Dokukinu KIC, traje tjedan talijanskih dokumentaraca, nastao u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu. U programu su Romeo e Giulietta Massima Coppole, veoma osobni Još jedan sat s tobom Aline Marazzi, dva filma usko povezana uz glazbu – Indebito Andree Segrea i Nazirock Claudia Lazzara, kao i dva filma Gianfranca Rosija – pobjednik ovogodišnjeg Berlinalea Gori more, te predmet našeg današnjeg članka El Sicario: Soba 164, „uznemirujuća priča stručnjaka za mučenja i otmice, plaćenog ubojice koji sakriven iza crne kapuljače ilustrira strahote koja su se dogodile upravo u toj motelskoj sobi“.

Gianfranco Rosi se etablirao kao redatelj dokumentarnih filmova 2008. kada izlazi Below Sea Level koji kroz pet godina prati individualce koji žive u kalifornijskoj pustinji. Nakon što je osvajao nagrade na Cinéma du Réel i filmskom festivalu u Veneciji, Rosi, inspiriran člankom Charlesa Bowdena (Harper), radi El Sicario.

Američko-meksička granica

Nakon uvodne špice pojavljuje se međunatpis. „Američko-meksička granica“. Vidimo statične kadrove prazne motelske sobe koja potpuno odgovara stereotipu koji bi nam pao na pamet. Vanjski je zid motela oronuo, u sobe se ulazi izvana, sva su vrata ista, a samo brojevi različiti. Unutra vidimo star, skučen prostor propao od nebrige, ali i posrnule meksičke ekonomije. Rez. Kadar gdje se osoba stavlja pod crni veo kako bi prikrila lice. „Oteli smo ga i odveli u ovu motelsku sobu…tri dana smo ga mučili“.

Naš je protagonist sicario koji je dvadeset godina posvetio kartelu. Ubijao je na stotine ljudi, ekspert je u mučenju i otmicama, a dug je niz godina bio zapovjednik policije u Chihuahuai. Trenutno, glava mu je ucijenjena na 250 tisuća dolara.

„Pokriješ ga dekom i zapališ ju, a kada ju makneš, skineš tri sloja kože“.

Bivši mještanin Juareza (grada kojeg smo već spominjali kod Cartel Landa) od srednje je škole zaposlen i školovan od strane kartela – zahvaljujući njima upisao je policijsku akademiju (kartel koristi akademiju za obuku budućih zaposlenika). Od 200 diplomiranih, 50 već plaća kartel. O svome životu, poslu kartela, sigurnim kućama gdje su mrtva tijela, tehnikama otmice i mučenja, sicario priča izuzetno detaljno. „Više nije pametno zakopati agente DEA-e jer sada imaju mikročipove“, „pokriješ ga dekom i zapališ ju, a kada ju makneš, skineš tri sloja kože“.

U detalje priča i o psihološkom procesu, drogiranju i alkoholu koji su mu dopustili da radi to što radi s manje grižnje savjesti, ali mu i onemogućili da o svemu tome razmisli. Jedan je od najgnusnijih dijelova opis mučenja žena, silovanja i gušenja. U jednom mu trenutku postane teško, pa se prekine – „dobiješ zapovijed i izvršiš ju“. A službenici i policija, kaže naš subjekt, znaju za sve. Ilustriranju i boljoj vizualizaciji scena o kojima subjekt priča pripomažu ilustracije. On, naime, konstantno crta i piše u bilježnicu kako bi ih bolje dočarao (tehnika koja odgovara jednostavnoj formi filma).

Minimalizam

Forma filma vrlo je jednostavna – radi se o dugom monologu protagonista skrivenog lica, plan je većinom polu-blizi, a isprekidan je relativno rijetko, i to crnim blankom (koji kao da dijeli priču na manja poglavlja) i atmosferskim kadrovima. Ti su kadrovi (sigurne kuće, favele, jedna vožnja automobilom koja prati policijsko vozilo) uglavnom prekratki da bi ostavili neki dojam, utisak, emociju, pa mi se čini da su tu samo da razbiju jednoliku formu, što možda nije i nužno, barem na ovakav način. Takav je način pripovijedanja puno manje „senzacionalan“ no što je narativ samog subjekta, pa iako se na momente čini „preliterarno“, forma omogućuje naglašavanje samih zastrašujućih činova, što se dosta često izgubi s akcijskim b-rollom. Naime, potonji način često od takvih strašnih priča napravi senzaciju ili ih trivijalizira.

Drugim riječima, nema niti arhivskih snimaka, niti unutarprizorni glas subjekta postaje voice over dok se paralelno prikazuju animacije ili rekonstrukcije, česte tehnike suvremenog dokumentarnog filma. Kada ilustracija u bilježnicu činova mučenja, otmica ili sličnog prestane biti dovoljna, film se okreće rekonstrukciji, ali na drugačiji, veoma „gol“ i zanimljiv način. Naime, sicario hoda po sobi i prisjeća se mučenja, davi zrak, guši ga u vodi i priča s nevidljivom osobom.

Sveukupno, veoma zanimljiv pogled na sve češću temu, što zbog neprekidnog rata s narko-kartelima, što zbog sve popularnije serije u produkciji Netflixa, Narcos. Gianfranco Rosi ju izlaže na nesvakidašnji, ogoljen način koji dopušta filmu da diše, premda bio na momente monoton. Soba 164, dom nekoliko mučenja, iznuđivanja i otmica, ostaje na američko-meksičkoj granici neizmijenjena, a rat između države i kartela perzistira.