Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Film

Farhadi ipak neće prisustvovati dodjeli Oscara: “Odbijamo razmišljati o granicama”

25.02.2017. Arman FatićFoto: facebook.com/TheAcademy

Ostvarenja Iranske kinematografije u posljednje dvije decenije najprostije se mogu opisati kao impresivna. Nekako ispod radara publike, od 1995. godine do danas, provuklo nam se jako mnogo filmova, za koje su Iranci osvojili 19 nagrada u Cannesu, 22 u Veneciji, 13 u Berlinu, bili nominirani za Oscar 11 puta i osvojili jednog (tko zna, možda ove godine osvoje još jednog). Dok se „zapadni svijet“ bori s problemima nedovoljne zastupljenosti žena u filmskoj industriji, Iranu je pošlo za rukom da imaju gotovo podjednak broj uspješnih redateljica i redatelja.

Koliko država svijeta se može pohvaliti da je zastupljenost domaćeg filma u odnosu na Američki veća? Koliko država svijeta ima tri dnevna lista koja se bave samo filmom? A država koje imaju izraženo razumijevanje prema mladim filmašima, te im pružaju ogromnu financijsku podršku pri snimanju prvog (i drugog) filma? Niti je sve ovo nastalo preko noći, niti je sve tako vedro u iranskoj kinematografiji. Dalek put je pređen od Islamske revolucije u sedamdesetim, ali opet i danas u Iranu postoje izuzetci u kojima se filmaše sankcionira i cenzurira, pokušava „ukalupiti“ u službu politike. Revolucija za filmsku slobodu u Iranu još uvijek traje.

Bez nepotrebne farse

Upravo iz ovog razloga nepravda učinjena redatelju Asgharu Farhadiju (kao i mnogim drugim uposlenicima kako filmske tako i svake druge industrije Irana) od strane nove američke vlasti ne može se komentirati nikako drugačije nego kao sramota “slobodnog svijeta” prema onima drugima koji izgleda da ipak žive slobodnije. Oscarom nagrađeni redatelj nije tjerao farsu, odlučio je da ove godine ne prisustvuje dodjelama Oscara (taman kada bi se za njega napravio ustupak) i pojasnio situaciju riječima:

“Već godinama s obje strane oceana, grupe radikala su pokušali predstaviti svojim ljudima nerealne i zastrašujuće slike drugih naroda i kultura, kako bi pretvoriti njihove razlike u nesuglasice, njihova neslaganja u neprijateljstava i njihova neprijateljstva u strah. Ulijevanje straha u narod je važan alat koji se koristi za pravdanje ekstremističkih i fanatičnih ponašanja uskogrudnih individua.

Ipak, ja vjerujem da sličnosti među ljudima na ovoj planeti, među zemljama, kulturama i uvjerenjima, nadmašuju razlike. Ja vjerujem da se glavni razlog, za nesavršene odnose među nacijama u svijetu danas, treba tražiti u poniženjima nacija, proživljenim u prošlosti te poniženjima nacija danas koji su sjeme sutrašnjih neprijateljstava. Poniziti jednu naciju, prezentirajući da se štiti sigurnost druge, nije novi fenomen u historiji, i oduvijek, ovaj fenomen je predstavljalo temelj za kreiranje budućih podjela i neprijateljstava. Ovim pismom otvoreno osuđujem nepravedne uvijete prisiljene mojim sunarodnjacima i građanima ostalih šest zemalja koje ne mogu legalno uči u Sjedinjene Američke Države, te se nadam da je trenutna situacija neće dovesti do daljnjeg podjele između naroda.”

Kolege na Farhadijevoj strani

Na stranu Farhadija stale su i njegove kolege redatelji koji su nominirani za nagradu Oscar u kategoriji “Najbolji film na stranom jeziku”. Martin Zandvliet, Hannes Holm, Maren Ade, Martin Butler, Bentley Dean sa Fahradijem su sročili kolektivnu izjavu:

“U ime svih kandidata, želimo izraziti naše jednoglasno i naglašeno negodovanje klime fanatizma i nacionalizma koje vidimo danas u SAD-u i mnogim drugim zemljama, u dijelovima populacije, a najviše na žalost od svega, među vodećim političarima.

Strah generiran podjelama prema spolu, boji kože, vjeri i seksualnom opredijeljenu kao sredstvo za opravdanje nasilja uništava ono od čega ovisimo – ne samo kao umjetnici, nego kao i ljudi: različitost kultura, prilika je da obogatimo sebe nečim naizgled “stranim” i probudimo osjećaj da nas susret s ljudima može promijeniti na bolje. Ovi zidovi podjele sprječavaju ljude da dožive nešto jednostavno, ali temeljno: da otkrijemo kako svi mi nismo toliko različiti.

Tako smo se zapitali: Što film može da učiniti? Iako ne želimo precjenjivati moć filma, mi vjerujemo da niti jedan drugi medij ne može ponuditi tako dubok uvid u tuđe okolnosti i transformirati osjećaja nepoznavanja u znatiželje, empatije i suosjećanja – čak i onih koje su nam predstavili kao naše neprijatelje.

Bez obzira na to tko dobije Oscar za najbolji strani film u nedjelju, odbijamo razmišljati o granicama. Vjerujemo da ne postoji najbolja zemlja, najbolji spol, najbolja religija ili najbolja boja kože. Želimo da ova nagrada stoji kao simbol jedinstva među narodima i slobodom umjetnosti.

Ljudska prava nisu nešto za šta se morate prijaviti. Ona jednostavno postoje – za svakoga. Iz tog razloga, posvećujemo ovu nagradu za sve ljude, umjetnike, novinare i aktiviste koji rade za poticanje jedinstva i razumijevanja, koji promoviraju slobodu izražavanja i ljudskog dostojanstva – vrijednostima čija zaštita je sada važnija nego ikada. Posvećujući Oscara za njih i njime mi želimo izraziti naše duboko poštovanje i solidarnost.

U noći s 26. na 27. februar ipak neće biti iznenađenja u kategoriji “Najboljeg filma na stranom jeziku”. Tko god osvoji zlatni kipić, stvarni pobjednik bit će ljudska solidarnost.

Komentari