Istaknuto
01.12.2016.

Cijela naša povijest satkana je na slučajnosti i poticajima vremena u kojem smo se našli. Bez ikakvog problema mogu zamisliti situaciju u kojem nas je umjesto rock manije prije 40 ili 30 godina pokosila neka druga „zarazna bolest“.

28.11.2016.

Izložba se dokazala kao kompleksan narativ jer je od izrazite kulturne važnosti za povijest kazališta, glazbe, kostimografije i baleta. Otvorenjem ove izložbe MUO se ucrtao na umjetničku kartu svijeta kao prvak u cjelokupnoj prezentaciji Orašara, remek-djela klasičnog baleta.

Film

Horor vibra: Strah nekada i sada (“The Conjuring 2”, J. Wan)

15.11.2016. Duje KovačevićFoto: facebook.com/conjuringfr

U svijetu horor filmova zadnjih je nekoliko godina, čini se, ponestalo inspiracije. Noviteti su tek rijetke pojave u ovom žanru, a u većini se slučajeva koriste već dobro poznati i provjereni obrasci. Opsjednute kolibe, sotone i kvazikršćanski rituali temeljni su motivi iz kojih redatelji crpe energiju polazeći od pretpostavke da se ljudi obično boje onoga što ne razumiju. Najkraći put do uspjeha – neki bi rekli, no pravom filmoljupcu okus već viđenog, vjerujemo, nije nimalo privlačan.

Na tom principu „veliku“ je slavu izgradio i James Wan, redatelj filmova The Conjuring (2013) i njegovog nastavka The Conjuring 2 (2016). Dodavši tome i činjenicu da je iste uratke bazirao na (istinitim) pričama likova koji su postojali, definitivno je uspio i dobiti na važnosti te zaintrigirati publiku.

Što je pjesnik htio reći?

Pod svjetlom su reflektora obaju filmova Ed i Lorraine Warren, supružnici i samoprozvani istraživači paranormalnog. Interesantna je činjenica da su se oni uistinu bavili tim „profesijama“ pa čak i napisali nekoliko knjiga na temu nadnaravnih događanja. U drugom nastavku kultnog serijala, Warreni odlaze u Veliku Britaniju kako bi istražili novi slučaj – samohranu majku i njezino četvero djece opsjeda zlonamjeran entitet.

Kako bi si podignuo kredibilitet, James Wan u priču je ubacio i poznati istiniti slučaj pokolja u Amityvilleu, gdje je čovjek usred noći ubio cijelu svoju obitelj. I dok se iz priloženog gledatelju čini da će sam taj slučaj imati nekakvu sadržajnu poveznicu s radnjom ovog filma, to nimalo ne odgovara stvarnosti. Umjesto toga uvodi se groteskna figura časne sestre koja, igrom slučaja, ima „pik“ na Warrenove. Iz ovakvog postupka dalo bi se zaključiti da ni scenaristi nisu imali baš savršeno jasnu ideju kako bi film trebao izgledati i o čemu bi trebao biti. Situacija eskalira uvođenjem novih imena i likova i stvara se dojam da cijeli uradak pomalo gubi fokus.

Foto: facebook.com/conjuringfr

Foto: facebook.com/conjuringfr

Nije sve tako sivo

I sama svrha gledanja horor filmova varira od osobe do osobe te se stoga ne možemo osvrnuti isključivo na sadržajnu stranu i probleme koji iz nje niču. Ako je konačni cilj bio zaprepastiti publiku, pružiti im nezaboravno iskustvo brzopotezne panike i straha, onda je i ispunjen. Kod ovoga se filma koriste tzv. jump scares odnosno scene u kojima iz nezanimljive svakodnevice iskoči nekakva grimasa popraćena dramatičnim zvučnim efektima. Davno viđeno? Mnogi se ne bi složili i to čini nekakav originalan dašak i potpis redatelja. Način na koji postiže da gledatelja svaki put iznova šokira uistinu je fascinantan. U svakom trenutku nešto bitno se može dogoditi zbog čega će vam se slediti krv u žilama. Svaki kadar je dobro promišljen i u potpunosti nepredvidiv, i baš zbog toga je Conjuring 2 toliko poseban.

Neki novi klinci

Ljubiteljima trilera i horora poznato je da se Conjuring danas vrlo često nađe na listama najpopularnijih filmova tog žanra. No, vratimo li se nekoliko desetljeća unatrag i promotrimo remek djela poput The Shininga (1980), na istim tim listama, uvidjet ćemo da između njih postoje nepremostive razlike. Prvenstveno, način na koji The Shining izaziva strah i melankoliju kod publike izrazito je suptilan i sveprisutan. Od uvodne špice kreira se atmosfera koja će razvitkom događaja doći do točke vrhunca. Kadrovi su drugačiji, više se pozornosti pridaje prostoru, a opet ostavlja dovoljno mjesta ljudskoj mašti.

Kod Conjuringa i mnogih filmova današnjice to nije slučaj. Uobičajeno je korištenje jeftinih pričica, dok se naglasak stavlja na pojedinačne šokantne scene i audiovizualne efekte. To, dakako, ima svojih prednosti ukoliko ste ljubitelj adrenalina, ali za sobom nosi barem jednu izrazito neprivlačnu posljedicu – zaborav. Iz tog je razloga The Shining film koji ćemo još desetljećima pamtiti, dok će Conjuring ostati svrsishodan za jednokratnu ili dvokratnu upotrebu.

Komentari