Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Intervju

Remi: “Turbofolk i šund odraz su vremena u kojem se narod nalazi jer pjesnik je uvijek zviždač svoje okoline”

20.02.2016. Inga ĐudikFoto: Maja Bota

Zagrebački bend Elemental odavno je na sceni, nipošto nisu neki anonimni klinci koji iz zafrkancije tu i tamo uzmu mikrofon i instrument u ruke, iza sebe imaju pregršt nastupa, gostovanja, a od jučer je vani i njihov sedmi album Tijelo, čiju recenziju možete pročitati na linku. Za dva tjedna nas očekuje i njihov najveći samostalni koncert u Domu sportova na kojem će gostovati Marčelo sa svojim Napetim Quintetom te prva žena FMJAM-a Sassja, a već u ponedjeljak organizirana je promocija albuma i druženje s obožavateljima.

O nadolazećim događajima porazgovarali smo s Remi, glavnim ženskim vokalom benda, i nakon treće provjere diktafona otkrila nam je neke stvari o bendu, pisanju, koncertu, ali i feminizmu i (ne)kulturi u politici.

Imati sedmeročlani bend koji funkcionira je teško. Imati sedmeročlani hip hop/rap bend je neobično. Opet, s druge strane, dogurali ste do punoljetnosti. Kako uspijevate održati komunikaciju i slogu?

Remi: Mislim da je ključ u poštovanju. Dok god poštujemo jedni druge i uvažavamo tuđe mišljenje, bend će opstati. Ima milijun i jedna situacija u kojoj smo bili na rubu sukoba ili smo se posvađali, ali svaki put bismo prešli preko stvari jer, na kraju balade, jedni druge poštujemo. Mislim da je i prijateljstvo u bendu presudni jezičac na vagi, mislim da članovi moraju biti i prijatelji i suradnici kako bi dogurali do neke dugotrajnije suradnje.

Ovo je sedmi album, a rekla si kako vam je ovo do sada i najozbiljniji. Znači li to više tematsku ozbiljnost ili nešto sasvim drugo?

Remi: Ma ja za svaki kažem da je najozbiljniji tj. najzreliji, zato što je doista tako. Naši su albumi uvijek odraz našeg odrastanja i promjene, pa tako i zrelosti. Ne bih rekla da smo previše ozbiljni i da sami sebe shvaćamo previše ozbiljno jer bi to nužno značilo da gubimo zaigranost, a nje, pogotovo na albumu Tijelo, ima u izobilju! Za umjetnike je bitno da uvijek održe ono dijete u sebi, da se ne shvaćaju smrtno ozbiljno jer onda glazba koju rade postaje smrtno ozbiljna i – dosadna.

Izdati album je uvijek veliki korak. Izdati album u vlastitoj nakladi je potez za koji treba imati muda. Zašto baš sada?

Remi: Nema boljeg momenta od sada! Dugo godina smo izdavali za druge, predugo. S obzirom da smo se angažirali u radu udruga koje štite prava glazbenika, shvatili smo da uz autorsko i izvođačko pravo postoji i diskografsko. Nismo ga htjeli, kao do sada, prepustiti nekom drugom nego zadržati za sebe. Sada smo potpuni vlasnici svog intelektualnog vlasništva, što je i u redu s obzirom koliko truda, vremena i talenta ulupamo u svaki album. Najbolje je sva ta prava zadržati za sebe, jest da je vrlo naporno doći do razine na kojoj možeš unutar benda funkcionirati kao “mali diskograf”, ali mislim da će nam se uloženo vratiti jer smo sve financirali sami. To ćemo znati iduće godine negdje u ovo vrijeme!

Foto: Maja Bota

Foto: Maja Bota

Možemo li očekivati još koji album u izdavaštvu Element studija?

Remi: Tko zna! Možda i možete, to ovisi samo o pitanju hoćemo li imati dovoljno vremena. Kažem, izdavanje albuma, birokratski detalji i slično iziskuju mnogo vremena i rada pa ćemo vidjeti hoćemo li se opet odlučiti za takav korak, za nekog drugog. Članovi Elementala sviraju u mnogo bendova, većinom underground, pa bi bilo sjajno da sve ostane “u familiji” i da im pomognemo s objavama albuma.

Osim što izdajete album, čak dvostruko izdanje i u vlastitoj nakladi, organizirana je i promocija uz nekakav vid druženja s ljubiteljima vaše glazbe. Koliko ti je bitan taj neposredni kontakt sa slušateljima?

Remi: Mi smo od samog starta, otkako smo pokrenuli svoj web elemental.hr, na stranici imali forum, tamo se družili s forumašima i direktno komunicirali. Imali smo svoje posebne fanove u gotovo svakom većem gradu regije pa smo se nalazili s njima na cugama prije ili poslije koncerta. Danas s njima komuniciramo gotovo svakodnevno, ali preko Facebooka, bilo preko bendovskog pagea ili preko privatnih profila. Takva vrsta komunikacije zbilja omogućava da dobiješ nepatvorenu i neposrednu informaciju koje pjesme vole, gdje bi nas voljeli vidjeti… Meni je to super, imamo zbilja sjajne ljude među fanovima – rade svoje videe za naše pjesme, uključuju se u akcije koje radimo na FB… Za poželjeti!

Mali “sneakpeak” u tek objavljeni album – zašto ime Tijelo?

Remi: Sve su pjesme na metaforički ili direktan način povezane s tijelom. U tekstovima koristimo motive koji su vrlo taktilni, tjelesni, humani, senzualni, intimni… Prvi put otkako radimo muziku unaprijed smo dogovorili okvirni koncept prema kojem smo onda radili pjesme. U startu nam je to jako pomoglo jer smo imali okvir unutar kojeg smo stvarali i pisali… Inače smo dosta stihijski ušli u prostoriju za probe, stvarali pjesme pa na kraju, kada bismo procijenili da je dovoljno kvalitetnih pjesama za album, mučili muku s nazivom i konceptualizacijom. Ovaj put smo odlučili biti pametniji u startu! Zanimljivost oko naziva albuma je i ta da nam je sedmi, a svakih sedam godina, tijelo promijeni sve stanice. Zato je i nama ovaj album svojevrsni preporod, neki novi moment koji započinjemo.

U pjesmi Daleko u proljeće s Boom si više vokalno prisutna nego lirički, imaš pjevane dionice, a ne repane – je li to ta novost na albumu?

Remi: Apsolutno! Nakon šest odrepanih albuma, oslobodila sam vokal i zapjevala. To mi je ponudilo skroz novi pogled na stvaranje, a i većinu tekstova koje sam uglazbila za album izvukla sam iz svoje poezije. S poezijom je nekako drukčije, nisam je kanila pokazivati ili čitati pred nekim auditorijem, međutim, uglazbila sam je silom prilika. Ispostavilo se da pjesme koje sam pisala dobro funkcioniraju i uglazbljene s bendom pa sam se tome prepustila. Stihovi su kraći i zato sam se odlučila otpjevati ih. Zapravo, od 18 pjesama, na većini pjevam, rap je što se mene tiče na ovom albumu u drugom planu.

Činjenica jest da se ljudi pronalaze u vašim pjesmama, što od “Sve je moje tuđe” do neizbježne “Malena”. Smatrate li se dobrim uzorima?

Remi: To mi zvuči tako napuhano, biti “uzor”… Ne smatramo se uzorima. Ne gledamo na svoje slušatelje s visine, kao što bi možda uzor činio. Ne smatramo se boljima ili pametnijima od drugih, da bi mogli stati kao nečiji uzori. Mi smo tu da kroz pjesme osvijestimo o nekim temama, a računamo na inteligenciju svojih slušatelja koji onda iz tih naših pjesama izvlače najbolje za sebe. Prilagođavaju našu viziju svojoj, uzimaju koliko žele i što žele. Biti uzorom mi zvuči previše odbojno, kao da sa sobom nosi i neki dio odgovornosti na koju ne bih pristala.

Često surađujete s Marčelom koji će i biti gost uskoro, a s vašim pjesmama, koliko god da su različite od njegovih, mogu se ipak povući paralele, pogotovo tematski. Iako se radi o crnjaku svakodnevice, kao da se u suštini svake pjesme nalazi dašak optimizma. Ima li danas mjesta optimizmu?

Remi: Naravno da ima. Koliko god naše pjesme bile realistične, uvijek provučemo neku pozitivnu crtu kroz sve to, jer smo, vjerovali ili ne, zapravo u svojoj prirodi optimisti. I svjesni smo da živimo u teškim uvjetima, da ima puno negativne energije oko nas, ali nastojimo plutati iznad svega toga. Ako smo realni u tekstovima, ne znači da smo pesimistični. Štoviše!

U vašim se pjesmama često provlače feminističke teme, smatraš li se feministkinjom? I je li nam u 21. stoljeću uopće potreban feminizam?

Remi: Ne smatram se feministkinjom. Prezirem etikete, baš kao što sam rekla u pjesmi sa Sassjom (smijeh). Smatram se emancipiranom ženom koja sama sebi plaća piće, stan, životne troškove i samostalna sam. Ne ovisim ni o kome. Progovaram o ženskim pravima zato što smatram da je to nužno, uz naravno progovaranjima o građanskim pravima o kojima kao društvo možemo još štošta naučiti. Voljela bih da živim u društvu u kojem su ta meni goruća pitanja već odavno riješena, ali to nije tako. I zato ću i dalje “drviti” o temama koje smatram da trebamo potaknuti i o kojima se mora diskutirati. To što je 21. stoljeće ne znači da je 21. stoljeće i u Hrvatskoj. Osim toga, živimo u patrijarhatu, što je dobra osnova za poticanje rasprave o ženskim pitanjima.

Osim feminističkih, tu su uvijek one političke, ali prije svega, možda i najviše, one socijalne. Jesu li vaše pjesme oblik aktivizma?

Remi: Jesu. Naše su pjesme naši poligoni za debatu, za raspravu, za osvješćivanje, za dokumentiranje stvarnosti svijeta u kojem živimo. Imam tu sreću da imam mikrofon u ruci pa mogu glasnije progovoriti o pitanjima malog čovjeka koja me opsjedaju. Alergična sam na nepravdu, nepotizam, nepoštenje… I dok god smatram shodnim, progovarati ću o tome. Moje pjesme su moj način da se suočim sa svijetom i izazovem ga na dvoboj.

Može li se glazbom, ili evo, bilo kojim oblikom umjetnosti, biti aktivist? Ima li umjetnost moć nešto promijeniti, nešto pokrenuti?

Remi: Apsolutno da! Umjetnička scena uvijek je odražavala stanje i situaciju u društvu, bilo da se radi o muzičkoj sceni, vizualnoj ili dramskoj, filmskoj… Umjetnost mora buditi, osvještavati, poticati na dijalog ili debatu. Uvijek sam bila naklonjena umjetnosti koja izaziva, zato se valjda i dobro snalazim u društveno ili politički angažiranim temama. Zanima me politika, volim je proučavati, ali mi se ne sviđa naš politički (polu) svijet. Mi kao umjetnici ne možemo predvoditi revoluciju, ali možemo je obojiti ili joj dati soundtrack.

Vjerojatno pratiš što se događa na političkoj sceni vezano za kulturu, a o referendumu Kulturnjaka su se izjasnili i neki glazbenici. Edo Maajka im je, na primjer izrazio podršku. Jesi potpisala referendum?

Remi: Nije to referendum, to je pismo koje traži smjenu ministra, i nisam ga potpisala jer sam smatrala da neće polučiti mnogo uspjeha. I zamisli, imala sam pravo. Ministar Hasanbegović ima proustaške stavove što je izrazio u svojim istupima, ali znate li koliko drugih ministara dijeli njegove stavove? MNOGO! Ovo je Vlada koju ste si izabrali, dragi glasači RH i dijaspore, sad se nosite s ministrima koji su u foteljama. Nema nam spasa jer naši političari ne slušaju što govori narod. Ja sam sa svojim stavovima u manjini, pogotovo kad je na vlasti ovakva škvadra koja relativizira svaku vrijednost i vuče nas natrag u 1941. da se borimo s duhovima prošlosti umjesto da gledamo u budućnost. U razvijenijoj zemlji, nakon fašističkih istupa i reakcije javnosti, svaka normalna osoba i normalni političar stavio bi svoj mandat na raspolaganje. Naši političari su besramni i svoju milu fotelju ne napuštaju čak ni u slučaju odurnog skandala kao što je ovaj s ministrom kulture. Nemojmo se zavaravati da ćemo skinuti dva – Crnoja je otpao jer je bio previše “crn” čak i za crnokošuljaše. Novinari su tu odradili sjajnu stvar, ali Karamarko i Orešković neće dati “dvije žrtve”. Za Karamarka je pitanje morala “relativno”, što se uopće takvim ljudima može reći? Pismo podrške za ostavku ministra? Sretno vam bilo, dragi birači. Ja sam se radije registrirala u registru izdajnika pa da znaju gdje me mogu naći. Du, du, du, nema nam pomoći.

Ove ste godine nominirani i za dva Porina, za “Pjesmu godine” i “Najbolju izvedbu grupe s vokalom”. Koliko bi vam značilo dobiti te nagrade, ili samo jednu od njih?

Remi: Porin je jedina hrvatska glazbena nagrada i zato nam znači mnogo! Čak i sama nominacija je svojevrsna potvrda da nešto radimo dobro! Dok se ne oformi neka druga nagrada, teško je razgovarati o značaju. Prava potvrda svakom bendu trebala bi biti broj prodanih ulaznica na koncertima, a mi sviramo po cijeloj regiji što mi na neki način daje do znanja da smo na dobrom putu. Doslovno i metaforički (smijeh). Nagradu ti je uvijek drago dobiti, ali ne gladim si ego time.

Koliko znači uopće Porin? Izgleda da se neprestano vrtimo u krugu Gibonni – Massimo – Oliver Dragojević – Toni Cetinski uz neke izletnike čisto da se neko novo ime nađe na popisu.

Remi: E tu ćete morati urgirati na promjenu glasačkog tijela. I meni bi bilo puno draže da imamo stručno povjerenstvo u kojem se nalaze ljudi koji kuže muziku i koji imenom i prezimenom stoje iza odabira. Mjesta za napredak uvijek ima!

Dio ste filma Stani na put, dokumentarca o razvoju tri rep scene u regiji: Bassivity, FMJAM i vaša, Blackout. Danas definitivno niste anonimusi, i teško bi bilo povjerovati da će se trag vašem imenu u skorije vrijeme izgubiti. Ali smo jednako tako svjedoci sve češćih brzih uspona internetskih instant-zvjezdica i još bržih padova. Koliko je danas lakše ili teže probiti se na scenu?

Remi: Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Internet ti omogućava da dođeš do većeg broja ljudi, to svakako, ali istodobno stvara veću konkurenciju pa postaje teže odvojiti kvalitetu. No jedno je sigurno – ako si zaista kvalitetan, uporan i ako slijediš srce, uspjeh neće izostati. Nisam naklonjena talent showovima jer mislim da ljudima koji se natječu stvaraju lažnu nadu da mogu instant uspjeti. A dobro je znana stvar da se za sve što vrijedi u životu čovjek mora itekako namučiti i naraditi. Talent show je dobra odskočna daska, ali nikako jedini poligon s kojeg skačeš u nadi da ćeš dostići uspjeh.

To naravno stvara i sve veći broj talent showova; utječu li oni na kvalitetu glazbe koja se stvara?

RemiMislim da kvaliteta glazbe ovisi o vremenu u kojem živimo. Tijekom rata ili teških perioda u društvu, siromaštva i neimaštine, ljudi se okreću lakšim notama, kako bi pobjegli od svakodnevice. Nitko ne želi da ga još i neka pjesma opterećuje, kad mu je život ionako pretežak. Zato se kod nas širi taj lakonotni zapis, pjesme bez previše poruke, ali s ritmom uz kojeg se čovjek opusti i prepusti litrici. Turbofolk i šund odraz su vremena u kojem se narod nalazi jer pjesnik je uvijek zviždač svoje okoline.

Uskoro i nas i vas čeka vaš prvi veliki samostalan koncert u Domu sportova. Imate li još uvijek tremu pred nastupe?

Remi: Mislim da imam, nisam sigurna je li to trema ili uzbuđenje. Uvijek postoji onaj lagani strah hoće li sve proći u redu, ali zbilja se mogu osloniti na svoj bend jer im bezuvjetno vjerujem. Jedni drugima držimo leđa i zato znam da ćemo rasturiti u Domu sportova. Dođite i uvjerite se sami! 🙂

Komentari