Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Knjige

Izvještaj: Emir Imamović Pirke na prvoj večeri Spikigina

24.10.2015. Martin MajcenovićFoto: Matej Čelar / Ziher.hr

U Norris Cafeu u Sloboštini sinoć je održana prva večer Spikigina, zagrebačkog storytelling festivala, kreiranog po uzoru na kultni splitski Pričigin. Iako u budućnosti možemo očekivati više autora i različite izvedbene forme, prva je večer u potpunosti pripala veteranu splitskog festivala, bosansko-dalmatinskom novinaru i piscu, autoru četiriju romana, Tuzlaku s adresom u Šibeniku – Emiru Imamoviću Pirketu.

Pirketov urednik i pokretač Spikigina Kruno Lokotar predstavio ga je citirajući tri njegove izjave: ‘Da čekam inspiraciju, k… bih napisao’, ‘Pišem da imam što čitati’ i ‘Lijepa literatura je ona koja u sredini ima duplericu.’ Takav uvod, lišen uobičajenih hvalospjeva o autoru, nabrajanja nagrada i isticanja njegove važnosti za doprinos književnosti i društvu, odmah je signalizirao jednu ugodnu i opuštenu večer, što se na kraju pokazalo točnim.

Nastup Emira Imamovića Pirketa mogao bi se opisati kao koketiranje književnosti sa stand-up komedijom, sinteza dužih viceva i fragmenata svojih knjiga u jednu smislenu govoranciju, ali i ispovijest čovjeka koji je proživio rat s humorom kao psihoterapeutskim sredstvom za ublažavanje boli. Da bi se to dočaralo, najbolje je spomenuti ključni motiv priče kojom je večer započela: glavni lik na pitanje Koji ti je najsmješniji ratni događaj? odgovara pitanjem Kad mi je umro otac, i tu kreće priča o čovjeku kojeg je pogodio infarkt nakon što je nagazio na tikvicu, pomislivši da je stao na bombu.

 

Foto: Matej Čelar / Ziher.hr

Foto: Matej Čelar / Ziher.hr

Večer je bila podijeljena na dva bloka: prvi blok zvao se Rat i mir i tematizirao je događaje za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, a drugi  Pisac spletom povijesnih okolnosti, gdje je Pirke govorio o procesima koji su doveli do toga da počne pisati. U oba se bloka osjetio specifični kulturni prostor Bosne i Hercegovine koji je utjecao na Pirketovo stvaralaštvo i kojim njegove priče odišu. Čak niti ovo utjecao nije najbolji izraz: Pirke je te priče proživio i nije učinio ništa drugo, nego ih prenio na papir. Priča o mladiću koji usred rata mora priznati roditeljima da je homoseksualac, o pjesniku koji autodestrukcijom pokušava izbjeći služenje vojnog roka, pa i spomenuta priča o infarktu zbog lažne mine nisu ništa drugo nego balkanski način proživljavanja rata: tragikomedija usred tragedije.

U drugome bloku, objašnjavajući taj splet povijesnih okolnosti koji ga je učinio piscem, Pirke je prepričavao stvarne događaje koji su se dogodili u Bosni nakon rata: od pronalaska fetusa dinosaura za koji se kasnije uspostavilo da je kuna zlatica, otmice kćeri bogataša od koje otmičari posuđuju novac, do iskopavanja bosanskih piramida i potrage za dokazima da su u Bosni nekada živjela inteligentna bića (projekt financiran iz državne blagajne). Večer je završila dvjema anegdotama iz Šibenika koji po Pirketovu mišljenju ipak zaostaje za Bosnom jer se tamo još ne pronalazi mladunčad krokodila niti fetusi dinosaura.

Slušajući drugi blok katkada nije bilo sigurno je li riječ o fikciji ili stvarnim događajima i Pirke je nerijetko morao isto to naglašavati. Kruno Lokotar također je spomenuo da je nerijetko Pirketu pri uređivanju knjiga znao predbaciti kako je u pojedinim dijelovima pretjerao, da bi se na kraju uspostavilo da opisana situacija uopće nije izmišljena. Sve to podsjeća na anegdotu o kojoj u knjizi Cvjećarnica u kući cveća – Kako smo usvojili i živeli Alana Forda piše Lazar Džamić. Riječ je o prepisci srpskog nadrealista Koče Popovića s velikim Andreom Bretonom. Nakon što je Popović Bretonu poslao narodnu pjesmu Pošla koka na pazar, ovaj mu je uzvratio komentarom koji mnogo govori o načinu života na ovim prostorima: ‘Pa vama Kočo, nadrealizam ne treba! Vi nadrealizam živite!’ Naš je život prema Džamiću nadrealna farsa, svi smo mi dio tog alanfordovskog univerzuma jer ono što se zapadnjacima čini kao pretjerivanje, nama je gola realnost. Tako ni Pirke zapravo nije imao što drugo nego – zapisivati ono što vidi.

Pirke i Lokotar uspjeli su sinoć održati jednu vrlo dobru književnu večer i održati atmosferu ugodnom. No sitna doza opuštenosti ipak je nedostajala, što se vidjelo u slabašnoj reakciji publike na završni poziv Krune Lokotara da Pirketu zada temu po kojoj će improvizirano pričati priču: odazvao se tek jedan sudionik, zadavši mu temu želje. Svejedno, to se može pripisati prvoj večeri, uz nadu da će Spikigin u skorije vrijeme okupiti svoju publiku i po kvaliteti i popularnosti barem se malo približiti starijem bratu Pričiginu.

Što misliš o ovome festivalu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(7 votes, average: 3.143 out of 5)

Komentari