novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Intervju – Izabela Laura (Fictionplaygrounds): ‘Umjetnici su zatvoreni unutar svojih krugova, to treba promijeniti’

Foto: Ivan Čuić
Vrijeme čitanja: 6 minute

Facebook s vremenom postaje sve važnijim mjestom iskazivanja umjetničkih praksi, prvenstveno kada su u pitanju književnost i vizualna umjetnost. Stranica Fictionplaygrounds jedna je od brojnih platformi koja pokušava povezati mlade umjetnike i doprinijeti njihovoj afirmaciji, no jedna od rijetkih kod nas koja zahvaća veći broj umjetnosti. Funkcionira po principu autorskog odgovora, tj. komunikacije djelo na djelo: određeni autor svojim uratkom izaziva odgovor drugog autora koji mu odgovara u drugome mediju i tako se stvara idejno povezani intermedijalni komunikacijski lanac.

Stranica je pokrenuta krajem prošle godine, a trenutno ju prati oko 1400 ljudi. Svoj prvi prezentacijski nastup ovi su umjetnici imali u KSET-u 11. svibnja, a nedavno je objavljen i njihov trailer koji poziva autore na sudjelovanje. Platforma se uskoro seli s Facebooka na web, što bi svakako trebalo pridonijeti njezinoj popularnosti.

O tome kako je tekao proces nastanka FPG-a i koji su planovi stranice razgovarali smo s glavnom urednicom i idejnom začetnicom Izabelom Laurom.

Ukratko: tko je došao na ideju i kako?

Sve je krenulo od potrebe za prostorom na kojem bismo, kolega Matija Štahan i ja, koji smo idejni osnivači FictionPlayGroundsa, mogli objavljivati svoje prozne radove. Nismo bili zadovoljni sa natječajima koji su se tada nudili, niti propozicijama, niti kriterijima. Trebao nam je prostor na kojem ćemo moći izložiti svoje tekstove za koje smo smatrali da su tematski i formalno drugačiji od onih koji prolaze na takvim natječajima.

To bih odmah izdvojila kao prvi razlikovni momenat FPG-a: nama možete poslati fragmentarne prozne uratke, poglavlja iz većih proznih cjelina, što se nikako ne dopušta ni na jednom proznom natječaju. Od zaokruženog teksta od pet kartica puno nam je važnije da u onome tko čita isti potaknemo neku reakciju, kakvu god, a za to su nekad dovoljne i dvije-tri rečenice.

Potreba za intermedijalnošću, odnosno interdisciplinarnošću javila se iz mene koja sam plesala između kazališta i filma, pisanog teksta i pokreta. Bavila sam se različitim medijima, a najviše od svega htjela sam raditi s kreativnim ljudima iz drugih umjetnosti.

Poanta je dakle bila napraviti prostor na kojem možemo objavljivati svoje radove i okupiti kreativne ljude. Taj je prostor trebao biti zanimljiv, drugačiji od drugih prostora, da se ljudi povezuju međusobno. Prema našim saznanjima ne postoji platforma koja objedinjuje toliko širok spektar umjetnosti, bez prevelikih ograničenja za primitak radova i koja u principu inzistira na povezivanju ljudi ne samo iz različitih umjetnosti, nego i iz različitih miljea. Nama je važno da dođu i ljudi s akademija, ali i ljudi koji nisu formalno obrazovani no posjeduju afinitet prema određenim umjetnostima. Mi smo mala zajednica, a prečesto funkcioniramo u zatvorenim krugovima. Imamo akademije koje funkcioniraju same za sebe, imamo alternativce, ali mislim da možemo profitirati svi zajedno.

Tko sve čini urednički tim FPG-a?

Postoji nekoliko sekcija: tekstualna sekcija koju vode  Jakob Filić (poezija), koji je ujedno i moj zamjenik te Matija Štahan (proza). Oni su pjesnik i prozaik, obojica komparatisti. Vizualnu sekciju vodi Tina Petković, studentica na povijesti umjetnosti koja sudjeluje u brojnim aktivnostima vezanima uz odsjek. Glazbenu sekciju vode Julija Novosel – studentica na Muzičkoj akademiji. Druga osoba je Roko Ramov, koji je završio EMI institute. Izvedbenu sekciju čini Ana Fazekaš, komparatistica, rusistica i redateljica. Ona ima svoju udrugu u sklopu koje radi predstave i ključna je osoba za prezentacijske evente.

Imamo PR sekciju: Sara Vučinić koja studira odnose s javnošću i Doris Vučić koja je završila novinarstvo. Tu su i moji asistenti: Ivan Čuić, inače član izvrsnog Trash Will Smash kolektiva, koji nam uskače po potrebi, te moja desna ruka, Martina Mikulec koja je izvršni dio FPG-a.

Trudimo se da svaku sekciju vode dvije osobe, jedna sa teoretsko–povijesnim, a druga sa iskustvenim znanjem o umjetnosti čiju sekciju vodi, ili oboje istovremeno, što je kod nas i slučaj. To su sve ljudi koji studiraju, rade, bave se raznim aktivnostima, pokušavaju nešto stvoriti i to ne samo u FPG-u. S obzirom na to da nam Ivan i Julija najesen odlaze na studij u inozemstvu, u Haag i Indoneziju (što reći nego da su ljudi jako talentirani!), u planu je restrukturiranje tima i svakako ćemo tražiti prinove!

Spomenula si da su kod nas ljudi zatvoreni unutar svojih granica i da im treba poveznica. Isto tako mi se čini da su zatvoreni unutar vlastite generacije. Koliko je to povezalo ljude između različitih miljea, a koliko ih je ostalo unutar studentske generacije?

FPG je povezao ljude različite generacije: ima i starijih ljudi, od 30 do 40 godina. U fokusu su mladi, no otvoreni smo svim dobnim skupinama. Imamo i ljude koji nisu iz Zagreba, a jako bismo voljeli da se stranica proširi što dalje. Najvažnije nam je da dopremo do ljudi koji se bave kreativnim radom, a dolaze iz manjih mjesta gdje ne znaju kud bi sa sobom, koji u svom mjestu nemaju nikakvih sadržaja. Treba im dati prostor da izlože nešto, objave svoj rad i dobiju nekakav feadback. Kod nas su određeni miljei vrlo zatvoreni, no mislim da bi, s obzirom na cjelokupnu situaciju u državi i određene pritiske pod kojima se kultura nalazi, neke skupine mogle pronaći zajednički jezik.

Javljaju vam se ljudi izvan Zagreba. Imaš li ideju povezivanja ljudi izvan granica, u regiji?

U početku je bila ideja da se kao zajednica objedinimo i tako lakše predstavimo drugima, ali to  je cilj za koji treba jako puno raditi. Vani postoje  razne platforme koje su intermedijalne i koje povezuju umjetnike jer je kombiniranje medija odnosno umjetnosti obilježje vremena. Mislim da nama treba više takvog načina rada.

Pokušavate li iznijeti svoju viziju umjetnosti 21. stoljeća? Je li klasičan pristup dosadio, je li intermedijalnost nužna?

Treba se igrati, istraživati, treba prestati biti toliko pristojan u svemu. Ne radi se samo o povezivanju različitih umjetnosti koje su dovoljne same sebi, već trebamo koristiti i okupirati različite prostore: javne prostore, mainstream prostore i vrlo aktivno, ponekad i agresivno, pričati svoje priče. To ne znači nužno gigantsku produkciju nasred Trga bana Jelačića, nego da se trebamo aktivirati i pokazati ljudima druge umjetnosti, druge oblike izražavanja. Ljudima je potreba za pričom, za stvaranjem i konzumiranjem iste, u bilo kojem obliku inherentna i potrebna, urođena. Još od davnina kada su po spiljama crtali prikaze iz lova, samo što toga često nisu svjesni. Kad kupuju novine, ne traže toliko informaciju, koliko traže priču. Vode s porukama, natpisi na zidovima u kafićima, koncerti, teatar, slika. Taj je narativ užasno važan, kao i emocije koje izaziva.

Kako si zadovoljna nastupom u KSET-u? Hoćete li se nastaviti predstavljati na taj način ili ćete iskoristiti nešto drugo da biste se predstavili, primjerice CD ili zbornik?

To nam je bio prvi prezentacijski event, jako sam zadovoljna kako je prošlo. Event je bio u sklopu Stiholoportera što je odredilo večer, odnosno tekst kao polazišni ‘medij’. Krenuli smo od poetskih/proznih uradaka na koje su napravljeni vizualni odgovori, a onda su ti vizualni odgovori i tekstovi dani glazbenici Jordi Ilić iz Tús Nue koja je napravila glazbene odgovore/intermezza na tekstove određenog autora/ice.

Važno je naglasiti da smo mi intermedijalna platforma za kreativnu suradnju kojoj je cilj povezati autorice i autore iz različitih umjetnosti, istraživati načine na koji mogu surađivati. Princip autorskog odgovora jedan je od načina na koji pokušavamo ostvariti tu suradnju, naša trenutna baza: odgovor djelo na djelo gdje autori komuniciraju djelima i pretaču sadržajnu moć drugog medija u svoj medij. Voljela bih da napravimo još koji event tog tipa jer mislim da se radi o vrlo primjenljivom principu.U planu jest event većeg opsega krajem godine, a u fokusu će biti pokret, zvuk i vizual, ovog puta s naglaskom na dizajn. Natječaj ćemo raspisati u listopadu.

Foto: Martina Trbuščić/Ziher.hr
Foto: Martina Trbuščić/Ziher.hr

Dobivate li uglavnom tekstualne uratke? Misliš li da je to najzastupljenije u društvu i na FPG-u? Je li to reakcija na natječaje, s kojima ni ti nisi naročito zadovoljna?

Teško mi je reći što je kod nas najzastupljenije. Glede natječaja, smatram da jako teško funkcioniramo: okviri su stari, teški i nesuvremeni. Svaka čast onom natječaju koji daje financijsku nagradu za neki tekst, no čemu primjerice  to da se na te natječaje prijavljuju renomirani pisci  koji iza sebe imaju 20 knjiga? Sektori umjetnosti trebaju shvatiti da smo u 21. stoljeću. Jest da živimo u Hrvatskoj, ali imamo potencijala i to jako puno. Ljudima treba ponuditi nešto kreativnije, razigranije, slobodnije inače se ne treba čuditi ako odlaze u potrazi za mjestima koja će im to pružiti.

Za kraj, želiš li nešto posebno istaknuti, zahvaliti pojedincima, najaviti što će se događati u budućnosti?

Prije svega moram zahvaliti svom timu koji me uspješno podnosi već godinu dana (smijeh), ljudima koji odvajaju svoje vrijeme i energiju kako bi napravili nešto ne samo za sebe, nego i za zajednicu u kojoj jesmo. To su ljudi kojima je stalo, ljudi koji ne idu s predavanja na kavu i s kave na predavanje. Po meni, to je Hrvatska kakva treba i može biti, mladi kojima treba osigurati mogućnost za taj danas toliko spominjani život.

Tu su naši fantastični autori i autorice, srž i razlog FPG-a. Ista je stvar sa ljudima koji nas prate i za koje ćemo imati sad jednu posebno pripremljenu nagradnu kampanju vezanu uz koncept proma. Izrazito nam je važno vidjeti kako ljudi reagiraju na radove.

Naši suradnici: prije svega divni Tamara i Igor i cijeli plesni centar Tala s kojim se nadam da ćemo dalje surađivati, prostor Kave & Knjige (Cafe Milčec) s kojim planiramo nastaviti suradnju u okviru izložbi, Mungos film, ekipa koja nam je realizirala promo video, Neven Golenić, čovjek iza nadolazećeg weba. KSETovci koji su nam omogućili da FPG prvi puta predstavimo u stvarnom prostoru. I svi drugi divni ljudi koji su nam pomogli oko proma, nastupa u Ksetu i svega ostalog.

Imamo svoje projekte u pripremi koje želimo realizirati, ali smo uvijek otvoreni za nove ideje i nove ljude. Uskoro će biti objavljen i natječaj za fotografske portrete koji će trajati do jeseni i mislim da će biti jako zanimljivo, a za koji dan nam izlazi i web. Zasad još nismo registrirana udruga, platforma smo kao takva. Vidjet ćemo što će biti dalje, i kako će se stvari razvijati – FPG je veliki projekt koji puno toga obuhvaća. Još smo u fazi istraživanja, no mislim da je ono što pokušavamo napraviti  potrebno i da će se to prepoznati.


Be social

Komentari