Izvještaj – LSD and the Search for God: Dosada na kvadrat
Nakon ljetne festivalske idile i situacije gdje možete birati koje ćete sve koncerte nažalost propustiti zbog preklapanja, jedva sam dočekao početak sezone koja zasad izgleda vrlo obećavajuće. LSD And The Search For God došli su predstaviti svoj drugi album objavljen devet godina nakon self-titled debi albuma. Sama ta činjenica je odmah na početku malo smrdljiva, no bilo je primjera bendova koji su nakon godina izbivanja napravili odličan povratak.
Zbog prometne nesreće propustio sam većinu koncerta, tako da sam zamolio kolegu Luku Sinkovića, da poprati koncert i iznese svoje dojmove dok ja ne dođem do Močvare.
Piše: Luka Sinković
„Prije shoegazera nastupio je Manmachine, elektro-pop, synth-nešto, solo-projekt Gorana Uroića i njegovog Rolanda XP50. Ime sam viđao kao predgrupu nekim koncertima u Zagrebu, međutim nikada do sad nam se putevi nisu presjekli. Zadovoljan sam onim što sam vidio. Goran u odijelu uz pomoć ritam mašine i klavijatura sklada pjesme o ljubavi i mržnji. Odlično. Nisam pretjerani fan navedenog žanra, ali za razliku od koncerta koji je uslijedio, ovaj je odisao karakterom i karizmom. Osobno, ti su mi faktori uz glazbu podjednako važni za uspjeh nastupa.
Od benda večeri sam imao velika očekivanja, njihov sam debi album znao tu i tamo vrtjeti na Youtubeu kao pozadinsku glazbu i bio sam zadovoljan. Vođen činjenicom da neki bendovi daleko bolje zvuče uživo otišao sam na ovaj koncert kako bih se oduševio. Stavimo li sve ostalo na stranu, ime benda je samo po sebi odviše impozantno da bismo ga zanemarili kao faktor koji utječe na očekivanje. Usprkos svemu tome dobili smo dosadu. Neopisivu dosadu.
Nisam točno siguran je li zbog toga jer je koncert bio tih, ili je vokal bio pretih za sve ostalo, no ništa nije iskakalo od užasnog prosjeka. Postojao je tu i tamo neki jači trzaj na gitari kojeg je frontmen ukrotio efektom, tako da je nekakva esencija shoegaze žanra pogođena. Također, nije bilo nikakvog obraćanja publici, nikakvo povezivanje, ništa. Članica benda koje je stajala za drugim mikrofonom je 90 posto vremena samo stajala, ostatak je pjevala ili udarala po tamburinu. Nekolicina ljudi se očigledno vrlo ugodno provodila, što je i meni donekle popravilo doživljaj, međutim nisam izdržao do kraja te sam izašao nekih tri do četiri stvari prije kraja.“
Par pjesama prije kraja stigao sam na koncert i u tih petnaestak minuta sam shvatio da su stvarno dosadni. Scenski statični, nezainteresirani, a samim svojim nastupom tu su energiju prenijeli i na publiku. Jedva sam dočekao kraj koncerta, ali bend se ipak vratio na stage i odradio bis pred par ljudi, bis koji je bio apsolutno nepotreban i besmislen.
