Izvještaj: Stoned Jesus zapilali najposjećeniji Good Vibrations
Ove hladne srijede u obezglavljenom Zagrebu, petstotinjak metara od prosvjeda branitelja i PTSP-ovca, održalo se još jedno izdanje već dobro poznatog Good Vibrationsa. Ne sjećam se koncerta na kojem se za prvi bend okupilo toliko ljudi. No Elephant Stoker nisu uobičajeni “prvi” bend. Ovo im je već treći nastup u sklopu Good Vibrationsa i imaju vjernu publiku. Glazba koju su odsvirali imala je i žešćih dijelova, ali i filmski background music štih te je svidljiva velikom spektru ljudi. Izredalo se tisuće post rock i post metal bendova i u tom žanru je sve teže naći originalnost tako da je asociranje na Isis i slične velikane žanra neizbježno. Iako ih je publika vidno odobravala, ipak se osjetio nedostatak vokala bez kojeg je držati fokus publike čitav set zahtjevan zadatak.
Hesperian Death Horse počeli su vrlo različito. Psihodelični riff najavio je njihovu ljubav prema repeticiji koja će biti lajtmotiv nastupa. Predstavili su svoju mračnu viziju glazbene mantre, ponavljanjem fraza bacaju u trans koji, kad već duboko zaplutaš u njemu, naglo prestaje i pretače se u nešto drugo. Na nekim pjesmama glazba postaje disonantni kaos upotpunjen screamovima basista i dvojice gitarista, dok na nekima Hesperiani duplo uspore ritam i razvuku ga u sludge od kojeg se vrijeme dalijevski preljieva. Iako su sporiji dijelovi bili interesantniji od bržih, kaotični kraj donio je neočekivanu eksploziju energije i fino zapečatio set.
Na koncertu je bilo stvarno puno ljudi, i to prilično šarenih ekipa. Od klinaca koji hodočaste na Good Vibrations nevezano za bendove, ljudi koji su došli jer im Stoned Jesus ima jako smiješno ime, KSET-ovaca, Medikaša, pa do trance plemena sa Sljemena koje su repeticija i dizalice podsjetile na njihovu uobičajenu glazbenu podlogu pa su zatvorenih očiju počeli plesati onaj goa ples.
Prije headlinera večeri na pozornicu se penje jedan od organizatora, zahvaljuje svima okupljenima i potvrđuje slutnje da je ovo najposjećeniji Good Vibrations. Kao prave zvijezde ukrajinski indijanci Stoned Jesus dobili su i najavljivača, no na kraju se ispostavilo da nisu baš opravdali pompu. Počelo je dobro, predstavili su neke nove stvari pune sabbatovskog rifovlja i zepelinastih naglašavanja i publika je to odobravala. Pjesmu I’m the mountain s prošlog albuma najavili su kao svoju najdražu, a publika (i sebe brojim) ovacijama je pokazala da je to i njihov favorit. No ono što je trebalo biti petnaestak minuta indijanskog blagostanja i sreće, upropašteno je improvizacijama. Dok dobri glazbenici improvizacijama samo oplemene pjesmu, gitarist Stoned Jesusa pimplanjem po gitari odveo je pjesmu u nelagodne i dosadne vode iz kojih se bilo nemoguće glatko vratiti na temu.
Kruna neuspjeha bila je kada su usred pjesme gitarist i basist probali crowd surfati i doživjeli onaj filmski fijasko da ih nitko ne primi te se pritom basist i iskopčao iz pojačala. S pjesmama tipa Indian malo su popravili okus u ustima, ali fali im još muda i uvjerljivosti te još jedna gitara koja bi dala čvrstu pozadinu solažama. Na kraju su ozbiljno zapilali s ponavljanjem jedno te istog riffa koji te, umjesto da baca u trans ko Hisperianov , tjera da pogledaš na sat. Šteta, jer na albumima zvuče dobro, no da takav zvuk ponove uživo trebaju još malo žganaca pojesti.
