Irena Matijašević: „Nisam imala drugi način žalovanja za Danijelom Dragojevićem nego kroz pisanje“

O Danijelu Dragojeviću ne znam puno više od onoga što je o sebi otkrio u svojim knjigama. Možda još poneku priču koju bi mi, kad bih kupila njegovu knjigu, ispričao njezin dotadašnji vlasnik. Možda je upravo to i jedan od razloga zbog kojih neki umjetnici toliko dugo ostaju zagonetni: ne žele stati između sebe i svojega djela, pa nam umjesto biografije ostavljaju rečenice kao tragove koje svatko od nas pokušava složiti u vlastitu sliku o njima.

Ali ljudi koji su Dragojevića poznavali, ili ga barem susretali, u tim su susretima dobili neki mali dio svemira. Jedan takav svemir zapisala je spisateljica i urednica Irena Matijašević u svojoj posljednjoj knjizi Ljetni dan, objavljenoj u izdanju V.B.Z.-a. U njoj Dragojević nije samo veliki pjesnik, nego mentor, sugovornik, prijatelj, čovjek koji dugo razmišlja prije nego što izgovori jednu riječ, koji kupuje supruzi kaleidoskop, govori o krticama, tuđim knjigama, jeziku i ljudima – i svojim kratkim rečenicama pomaže drugima da bolje razumiju sami sebe.

Knjigu sam namjeravala čitati cijelo ljeto, pomalo, u skladu s temperaturama, s Dragojevićem u malim dozama. Pročitala sam je, međutim, u svega tri navrata i ostala s još više pitanja. Jer Ljetni dan nije samo knjiga o Dragojeviću. To je knjiga o pisanju, sjećanju, roditeljima i nasljeđu, ljubavi, riječima i pokušaju da vlastiti život pretvorimo u jezik.

S Irenom sam razgovarala o tome što joj je ostalo od Dragojevića, zašto je morala skratiti rukopis, zašto je naposljetku pogreška važnija od vrline i o tome što znači napokon izaći iz sjene onih od kojih smo najviše naučili.

U knjizi se Dragojević pojavljuje istodobno kao mentor, prijatelj, pjesnik, sugovornik i književni lik. Kada si shvatila da ga zapravo ne želiš samo pamtiti, nego i zapisati?

Neposredno nakon njegove smrti. Za radijsku emisiju „Poezija naglas“ koju je on uređivao, a ja nakon njegova odlaska s radija nastavila, morala sam napisati nekrolog. A i za taj nekrolog sam se bila već mjesecima prije pripremala, čim sam čula da je on jako loše. Nisam imala, na neki način, drugi vid žalovanja, nego je on došao najprije kroz odgovornost, koju sam osjetila, da baš ja moram pisati o njemu, kao osoba koja je nastavila s „njegovom“ emisijom o poeziji, na Trećem programu Hrvatskoga radija, na poslu koji je toliko predano i odgovorno i s ljubavlju radio, mjestu urednika i brojnih drugih emisija tijekom tih nekoliko desetljeća na radiju. Uglavnom, mješavina profesionalnog odnosa prema odlasku velikana, i etičkog imperativa da to dostojno obilježim, a da ne budem patetična ni sentimentalna, doveo je do puno razmišljanja.

Urednica Ana Brnardić je s pravom na koricama istaknula da Ljetni dan kao da želi uhvatiti samu „kost misli“. Na neki način upravo tako pišući činilo mi se da sam najviše u blizini Dragojevića, nakon njegove fizičke smrti.

Moje je žalovanje trajalo gotovo dvije godine, a kad sam već žalovala, i prisjećala se formativnih za mene ljudi, uključila sam u knjigu i svojeg oca, također književnika, urednika na Trećem programu Hrvatskog radija, koji je umro prije dvadeset godina, te sam pokušala, u konačnici, sagledati koliko im obojici dugujem, a, na samom kraju knjige, i iskoračiti iz njihove sjene i oblikovati vlastiti put.

S jedne strane, ovo je najviše knjiga o Danijelu Dragojeviću, s druge, o presudnim muškim utjecajima na moj život i pisanje, u liku Dragojevića kao mentora na poslu, i oca, te, s treće strane, ovo je i knjiga o meni samoj.

Čini mi se da čitatelj kroz tvoje zapise upoznaje jednu vrlo privatnu, svakodnevnu stranu Danijela Dragojevića – kroz njegove rečenice, šutnje, šale, reakcije, čak i kroz to što bi kupio supruzi za rođendan. Jesi li se tijekom pisanja borila s pitanjem što o Dragojeviću smiješ ili trebaš reći, a što ipak treba ostati njegovo (ili zapravo samo tvoje)?

Kad sam završila knjigu, imala je 350 stranica. Zatim sam pola godine, svakog prvog u mjesecu, „obredno“ rezala rukopis, da bih ga skratila za gotovo 200 stranica. Kriterij čišćenja i kraćenja bio je moj, moja procjena toga što je suvišno reći, ali moram to reći, u jednom trenutku mi je puno pomogla Dragojevićeva kći, Nataša, s kojom sam se nekoliko puta čula telefonom, i popile smo jednu konstruktivnu, iako objema pomalo „tešku“ kavu, nakon koje sam uvažila sve što je ona smatrala da treba izbaciti iz rukopisa koji sam joj bila prethodno poslala. Kasnije sam i sama uočila da u knjizi vlada višak imena, aktera umjetničko kulturne scene, što bi knjigu odvelo u dokumentarizam, na što me ona upozorila. Zamolila sam je da i njezin brat pročita i da odobrenje, naravno dijelom zbog autorskih prava, iako nipošto ne samo zbog toga.

Kad sam pisala Ljetni dan mislila sam da će to biti jedna od knjiga u poplavi knjiga, znanstvenih studija, i općenito reakcija na Dragojevićevu smrt, ali to se nije dogodilo.

Teško ju je zapravo bilo pisati, zbog stalne autocenzure, zbog stalnog osjećaja da nisam sigurna bi li Dragojević (i moj otac) tu knjigu odobrili. Pa sam rezala, skraćivala te je na kraju ostao sukus, ili kako je napisala Ana, kost misli.

U jednom trenutku pišeš: „Svjesna sam da ako nešto razumijem kod Dragojevića, to je njegova duboka spona s riječima.“ Je li upravo odnos prema jeziku ono što vas je najviše povezivalo?

To je, čini mi se, jedna od glavnih osi knjige. Ta spona s riječima, koju sam osjetila kod njega, a posjeduje je naravno svaki umjetnik riječi. Nas dvoje je upravo ta golema ljubav prema riječima povezala, na radijskom poslu, u emisijama, i u našem pisanju.

Zanimljivo mi je i to da bilježiš njegovo strpljenje za odabir prave riječi: petnaest minuta razmišlja prije nego što čovjeka nazove „uštogljenim“. Što si od njega naučila o čekanju prave riječi?

To je samo jedan, iako vrlo važan, možda čak najvažniji, element odnosa prema riječi. Prvo, očito postoji prava riječ. Jer na što bismo inače čekali i bili strpljivi da su one potpuno proizvoljne, da ih lako zamjenjujemo jednu drugom? Strpljenje i čekanje su signali da postoji nešto vrijedno čekanja. On je ponekad šutio, tražeći pravu riječ. Pogotovo u delikatnim situacijama, kakva je iznijeti svoj dojam ili sud o nekom čovjeku. Izuzev takvih situacija, u svim ostalima djelovao je kao čovjek koji ima spremne duboke odgovore i duhovite, prodorne verbalne reakcije. Nezaboravne, rekla bih.

U knjizi kažeš: „Kod mene je: pisati da bih živjela.“ Kada si shvatila da pisanje za tebe nije samo umjetnički rad, nego način na koji uopće prolaziš kroz vlastiti život?

Propisala sam razmjerno kasno, ali iz istinske želje da nekako proradim svoje doživljaje, da se smirim, saberem, da razumom zahvatim osjećaj. Ali upravo Dragojević je čovjek koji je znao to za mene, da imam jake afekte koje racionaliziram pa mi je, u svojem stilu, samo jednom rekao ovu rečenicu: „I misao ima svoj afekt“. Drugim riječima, upozorio me time možda na svoj proces pisanja, koji je možda bio obrnut. Jer ako je moj kretanje od afekta prema racionalizaciji, njegov bi bio od misli prema afektu. I dalje, i danas, mislim o toj njegovoj rečenici.

Takve rečenice nije poklanjao samo meni, nego i mnogim drugim ljudima, pomažući im da bolje spoznaju sami sebe.

Kažeš da svoje „bitne odnose rješavaš pišući“. Što se događa s odnosom kada ga jednom pretvoriš u tekst?

Pa odnosi ostaju. Jednom zabilježeni kao tekst, oni ne prestaju postojati. Nego kao da se udvostručuju. Takvi su posebno odnosi s umjetnicima, gdje jedni druge nadahnjujemo, pa se više ne zna tko koga opisuje, tko je u kojoj konstelaciji lik, a tko autor.

Biti vjerna činjenicama vlastitog života ili istini osjećaja?

Te se činjenice nekako preklapaju. Iako, ne volim činjenične stvari iznositi javno, tu sam najopreznija. Moje proze su većinom autofikcijske, ali bez puno činjenica jer pokušavam pisati iz dimenzije koja nije trač, niti autobiografija. U takvom tipu proze ostaju samo one činjenice bez kojih štivo ne bi bilo uopće razumljivo. A svakako ono što preteže su misli, i refleksije o događajima, i činjenicama.

Dragojevićeva rečenica „Ja, to je netko drugi“ jedna je od onih koje pamtiš nakon čitanja. Je li tvoje književno „ja“ različito od osobe koja svakodnevno živi? Kada pišeš o sebi, imaš li osjećaj da možda promatraš neku drugu Irenu?

Ja stalno pišem. Pisanje je dio mojeg odnosa prema svemu: svijetu, bližnjima, sebi. Volim pisati mailove, i poruke na whatsapp više negoli recimo usmeni razgovor mobitelom. Kad razgovaram s nekim naglas, znam biti nestrpljiva. U pisanoj formi sam strpljivija i istančanija. U usmenoj formi znam biti grublja. Kao da mi se nekamo žuri, stalno imam taj osjećaj kad razgovaram glasom, a ne slovima koje tipkam. Vjerojatno pripadam šutljivim ljudima. Možda zato što od usmenog razgovora stalno očekujem da bude jednako dobar, poticajan i strukturiran kao pisane forme komunikacije. Međutim, otkad na radiju radim emisije intervjua s književnicama i književnicima, zadnjih petnaest godina, istinski uživam u takvom obliku usmenosti, i uviđam ljepotu spontanih uvida, dijaloga kao forme u kojoj može doći do prožimanja dva glasa. A imam često i odlične sugovornike i sugovornice.

U knjizi kažeš da kod drugih autora tražiš njihov glas, „jamstvo da nije sve u rasapu“. Što čini nečiji glas prepoznatljivim?

Mnogo elemenata oblikuje autentičan autorski glas. To bolje znam kao spisateljica, ne kao čitateljica. Iako, naravno, to osjeća i svaki čitatelj ili čitateljica. To je onaj faktor x čitanja, zbog kojeg neke pisce s lakoćom slijedimo, slijedeći čak manje samu fabulu, a više osluškujući taj glas.

Bez čitanja nema pisanja, iako postoje čitanja bez pisanja vlastitog teksta. Meni se taj poriv, kako sam rekla, javio tek kad sam se načitala tuđih tekstova, i naslušala tuđih glasova. S četrdeset godina sam konačno našla svoj glas, i od tada ga ne puštam.

Dragojević nakon smrti tvog oca kaže: „Čekamo proljeće“, a zatim o njemu govori kao o čovjeku koji je uvijek nešto čekao. Je li ti ta rečenica promijenila način na koji si razumjela vlastitog oca?

Da. To je ono što sam već spomenula. Da je Dragojević zapravo pomagao ljudima. Asistirao je njihovim uvidima, samouvidima, u ovom slučaju želio mi je, nakon smrti oca, reći nešto što je shvatio o njemu, nadajući se da će mi to pomoći da shvatim oca, kao što je i pomoglo.

„Pišite iz svoje pogreške, a ne iz svoje vrline“, i to ti je rekao. Je li pogreška književno zanimljivija zato što nas čini ranjivima?

Pogreška je naša. Vrlina je opća. Normirana, standardizirana. Pogreška je možda individualitet. Naš karakter. Naša patologija, ako hoćeš tim jezikom. U svakom slučaju, pogreška je otklon od norme. Ali i pjesničko očuđenje je otklon od norme.

U knjizi se više puta vraćaš na nesvjesno, snove, ludilo i slom. Zašto ti je prostor u kojem čovjek više nije potpuno „dobro prilagođen“ toliko privlačan? Je li pisanje upravo jedan oblik kontroliranog izlaska iz te prilagođenosti?

Opirati se standardizaciji i normiranju, a opet ne svjesno odabirati ludilo nego psihičko zdravlje i stabilnost, to znači ući u dobro znani sukob psihijatrije i antipsihijatrije. U slučaju umjetnosti, čest je obrazac sukoba umjetnika i njegovog senzibiliteta i društva koje ga želi učiniti funkcionalnijim, pragmatičnijim i slično, želi ga oblikovati prema svojim parametrima, građanskim, malograđanskim… Teško je ovo pitanje.

U knjizi se više puta vraćaš na ljubav i očekivanja koja se postavljaju pred ženu. Kažeš da žena uz muškarca neće postati ništa vrjednija u vlastitim očima. Na kraju kažeš: „Sve ako se i ne dogodi ta velika ljubav s pjesnikom, neće mi biti žao.“ Je li pisanje način da se i neostvarena iskustva ipak nekako prožive?

Svakako je. Te napisane ljubavi su vječne. Ha ha.

Kada si shvatila da ljeto u tvojem pisanju nije samo godišnje doba nego jedna posebna poetika?

Iz Dragojevićevih knjiga. On razmatra ozbiljno promjene godišnjih doba, okretanje planeta Zemlje oko Sunca, on je pjesnik i Svemira, i dalekih geoloških era u povijesti Zemlje, poput Razdoblja karbona. Žao mi je što premalen broj ljudi shvaća kakvog smo genija imali.