Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Intervju

Let’s jazz – Zvjezdan Ružić: “Dobar jazz je slušljiv, odašilje poruku i energiju”

21.04.2017. Gordana MarkovićFoto: Zvjezdan Ružić

U novoj seriji intervjua okupljenim pod nazivom “Let’s jazz” predstavit ćemo novu hrvatsku jazz scenu koja se pomladila i svakim je danom sve brojnija. Žanr koji je već nekoliko puta u povijesti bio proglašen mrtvim sa svakom novom generacijom kao da nanovo oživi i kao kameleon se prilagodi vremenu i prostoru u kojem nastaje. Prvi predstavnik domaće jazz scene koji će nam se predstaviti je pijanist Zvjezdan Ružić.

Za početak, predstavi se ukratko našim čitateljima!

Obično kada se nekome predstavljam kažem da sviram klavir i to je otprilike to!

Pročitala sam da si negdje izjavio: “Jazz je glazba kojoj treba dati priliku da te zavede”.  Bliži nam se 30. travnja, međunarodni dan jazza. Kako bi ljudima koji ne slušaju jazz i na neki način još nisu dali priliku jazzu objasnio što je to za tebe najzavodljivije u jazzu?

Mislim da je prvenstveno kriva percepcija ljudi o jazzu. Imaju predrasude o njemu, misle da je to nešto jako misteriozno, tajnovito, teško i neslušljivo. I da je to za neku odabranu publiku. Ako gledamo povijesno, jazz dolazi iz poruke naroda, iz bluesa, iz životnih priča. U osnovi je jazz kompozicija uvijek neka jednostavna forma oko koje se onda modificira priča. Naravno da se to danas uz modernu klasiku razvilo u znanost, ali i dalje je dobar jazz jako slušljiv, šalje poruku i energiju i može ga slušati svatko. Mislim da je greška pokušavati shvatiti svaki ton, svaku skalu, ritmiku…

Jazz bi, kao i svaka druga glazba, trebao odašiljati poruku i emociju. Neovisno shvaća li slušatelj teoriju glazbe, važno je “dira“ li te glazba ili ne. To je jedino bitno. Pročitao sam danas jednu super rečenicu o umjetnosti: “Umjetnost je život, ali u drugom ritmu”. To je preslika života. Danas je drugačije vrijeme nego sredinom četrdesetih; drugačije se svira, druge su tematike, automobili lete, umjetna inteligencija svakim danom napreduje. Naravno da je izazov svakog jazz glazbenika da napravi nešto novo – u skladu s vremenom u kojem živi – pritom naravno poštivajući povijest i tradiciju na kojoj se jazz glazba temelji.

Upravo to, umjetnost je zapravo uvijek odraz vremena u kojem živimo.

Tako je. Nepotrebno je imati predrasudu da je jazz težak i neprihvatljiv jer onda je i život težak i neprihvatljiv. Moramo prihvaćati promjene, prihvatit ćemo svi i leteće automobile i prihvatit ćemo svi da će nas u skoroj budućnosti voziti taksisti roboti. Prvo će se svi žaliti da je to “hladno” i neljudsko, ali u konačnici će to svi prihvatiti. Isto tako smatram da moramo biti otvoreni za nove pravce u umjetnosti, tek otvorena srca i bez predrasuda prihvaćati nove ideje koje nas “izbacuju” iz granice naše zone komfora. Jer tek tada kreće istraživanje i stvaranje… Tek kada “izletimo” iz te sigurnosne zone!

zvjezdan ružić

Foto: Zvjezdan Ružić

Koji pijanisti bi po tebi bili najbolji za uvod u slušanje jazza?

Jako teško pitanje… I vrlo subjektivno! Meni jedan od najdražih pijanista je Phineas Newborn Jr. – nejverojatan glazbenik! Berry Harris, Wynton Kelly… Majstori za frazing i groove! Kasnije Bill Evans i Herbie Hancock… I tako mogu nabrajati do sutra!

Prije dvije godine izdao si svoj prvi samostalni nosač zvuka “The Knightingale Cabaret”. U komponiranju svoje glazbe ispreplićeš glazbu i kulturu našeg podneblja u zvučnu mrežu američkog jazza. Kako to da si se odlučio baš iz tradicije crpiti inspiraciju?

Kada komponiram, stvaram neke svoje melodije koje su impresija mog dojma na podneblje u kojem sam odrastao i u kojem živim. Ne pokušavam glumiti nešto što nisam, već najiskrenije što mogu komponiram skladbe na način kako ja doživljavam život i svijet oko sebe. Dakle, ne kombiniram neke postojeće melodije, već melodije nastaju kao posljedica impresije na život oko mene, a koje imaju prizvuk našeg podneblja. Naravno, pritom pokušavam spajati sva svoja dosadašnja saznanja koja sam stekao učeći o glazbi u neku “moju” priču i zvuk koji “čujem u glavi”. Fascinantno je to kako sam, što sam stariji, sve više ponosniji na našu zemlju i našu kulturu. Posebni smo i trebamo se dičiti sa svim našim kvalitetama – i prestati se diviti zapadu i uzdizati sve “tuđe”. Posebni smo i magični, samo trebamo kao nacija povjerovati u to!

Gdje je krenula ljubav za stvaranje vlastitih kompozicija?

Krenula je prije osam godina kada sam počeo svirati u izvrsnom projektu “Jazziana Croatica” Borne Šercara s kojim sam snimao četiri albuma. Točno se sjećam tog trenutka. Imao sam 20 godina i došao sam u Zagreb. Sreo sam Bornu na jednom sessionu i rekao mu da bih volio raditi projekt autorske glazbe, nešto otkačeno. I onda smo u skloništu u Dugavama, gdje smo imali probe, počeli raditi na prvoj skladbi, Borna je donio dva reda notnog zapisa i iznad toga je pisalo Bojna (bila je to obrada skladbe Čavoglave koju smo ujedno i snimili na albumu prvijencu “A Little Book of Notes”).

Do tog trenutka sam radio samo američki jazz, be-bop i hard bop s profesorima iz Amerike. Sve se baziralo na swing tradiciji. Ovo je bilo nešto potpuno novo i izazovno za mene i ostale članove ansambla. Okupili smo se na tom projektu s Vojkanom Jocićem, Tihomirom Hojsakom i Antom Gelom i zajednički smo počeli istraživati neke za nas nove forme jazza, neparne mjere, komponirati u nekom novom smjeru. Tu sam ja dobio inspiraciju i počeo komponirati i za taj bend. Tada je nastala i skladba Linđo.

Bilo je i naravno i nekih tradicionalnih melodija koje smo obradili na jazz. Ali bitno je da je tu počelo jedno potpuno novo poglavlje, istraživanje, pomicanje naših granica. Kombiniranje nečega što mi jesmo i nečega što bismo htjeli postati. Svi bismo mi htjeli biti jako New Orleans, a u konačnici nismo. S druge strane, kada oni dođu tu, jako im je fora što tu čuju. Zapravo je glazba toliko bogata i lijepa. Tu je krenulo istraživanje.

Možeš li se prisjetiti momenta kada si znao da si spreman za album vlastite autorske glazbe?

U međuvremenu sam komponirao glazbu za predstavu “Pseudolove muke” u riječkom HNK i tu se dogodila kompozicija End of Act I. Za taj sam projekt zvao Luku Veselinovića i Adriana Bernobića. Ta kompozicija je jako interesantna jer je njen prvi dio, koji je jako konsonantan i naivan, nastao kad sam imao 17 godina, a drugi, mračniji dio teme nastao je prije dvije godine. Baš sam htio spojiti ta dva dijela kao kontrast ta dva perioda života i time objediniti kraj tog prvog čina. Nakon pete predstave već smo bili toliko opušteni i točno sam osjetio kako me prošao taj osjećaj: “To je to! Želim snimiti svoj CD“. Već sam imao skladbe. S tim krajem prvog čina dogodila se želja za snimanjem albuma.

Naravno, nakon što sam upoznao Lenarta Krečiča i Tomaža Gajšta na koncertu Luke Veselinovića, istog trena osjetio sam da su upravo to ljudi s kojima želim stvarati glazbu. Istog trena sam na projekt pozvao mog “brata” Vojkana Jocića te je nastala dream team ekipa divnih ljudi i muzičara: Vojkan Jocić, Tomaž Gajšt, Lenart Krečič, Adriano Bernobić i Luka Veselinović. Obožavam ih, nemam bolju riječ kojom bih opisao tu svemirsku konekciju…

Oformio si svoj sastav Zvjezdan Ružić sekstet, ali imaš jako puno iskustva kao “sideman“ u ostalim projektima. Je li to tvoj prvi samostalni projekt?

Prije no što sam se odlučio snimiti svoj prvi autorski album “The Knightingale Cabaret”, bio sam sideman na mnogim jazz projektima, no upravo ovaj album moj je prvi uradak s kojim sam u potpunosti osjetio da želim podijeliti svoju glazbu, svoje snove i sve one osjećaje koji me vežu uz glazbu s prijateljima glazbenicima i publikom. Mnogo puta su me proteklih godina nagovarali da snimim nešto svoje, no jednostavno nisam bio spreman. Mislim da je to slično kao s odlukom da želite imati dijete. Jednostavno osjetite taj trenutak i tu nema dileme.

Upravo ovih dana aktivno vodim probe gdje uvježbavam svoj sekstet za snimanje novog albuma. To su neopisivi trenuci sreće i najdublje umjetničke ispunjenosti, osjećaj s kojim se svaki umjetnik može poistovjetiti. To je najveća sreća – i kad još uz to pored sebe imate ljude koji su vam potpuna podrška u stvaranju i kojima ništa nije teško… E to se zove blagoslov. Dečki iz seksteta su mi velika podrška i na tome sam im zahvalan do neba!

U Zagrebu trenutačno nemamo, na žalost, ni jedan jazz klub. Mislim da to dosta odmaže stvaranju redovne jazz publike. Usprkos tome, postoji aktivna mlada jazz scena.

Ja na to ne želim gledati kao na nešto loše. Neki dan sam u antikvarijatu kupio knjigu o jazzu iz 1958. gdje piše da je statistika prodanosti jazz ploča 0,8%, a inozemne folk glazbe 5%. Dakle, 1958. se piše da jazz umire, u dvadesetima se deklarirao mrtvim. Baš sam nedavno s kolegom iz filmskog svijeta komentirao da su u zadnje dvije godine umjetnici shvatili da je besmisleno zatvarati se u svoje krugove. Vani sam doživio da je nekako puno više podrške među umjetnicima i falilo mi je to osjetiti u Hrvatskoj. Falilo mi je da ljudi prestanu gledati na tuđi uspjeh kao na vlastiti neuspjeh, ili na tuđi projekt kao na neku prijetnju. Mislim da je scena mrak i da je jako puno dobrih albuma, napokon su se ljudi počeli držati skupa i podržavati i počinju se brisati granice.

Ako moj kolega napravi super projekt, ja sam jako sretan zbog toga jer je napravio super stvar za sve. Scena je nikad bolja i albuma je jako puno. Što se prostora tiče, naravno da fali. Postoje ljudi koji su dobri duhovi ovog posla i koji se bore da se i te stvari poprave, ali evo, to neka ostane tajna još neko vrijeme. Mislim da nam se vrlo skoro smiješe bolji dani što se toga tiče. Mene već sada veseli ovo što se sad događa. Scena se gradi i kolege dolaze jedni drugima na koncerte i to se osjeti među projektima.

Koga bi istaknuo od svojih kolega kao predstavnike trenutačne jazz scene u Hrvatskoj?

Luka Veselinović upravo je izdao novi CD. Neki dan sam ga nazvao, nakon što sam preslušao master CD-a, i rekao sam mu: “Najskromnije ti hvala što sam dio ove predivne priče“. Dali smo se svi maksimalno u taj projekt, uvježbavali smo materijal u Beogradu i Zagrebu, snimali kod mene u studiju u Rijeci. Na albumu Luka ima i gosta Darrena Barretta koji je vrhunski jazz trubač, inače Grammyjevac – ali prije svega genijalan glazbenik. Inače, Luki se dogodila velika stvar. Prije godinu dana su ga kontaktirali menadžeri grupe Arrested Developement, Grammyjevci iz devedesetih. Čuli su Lukinu skladbu Deep Skin te su na nju dodali beatove i hip hop loopove. Lukina pjesma svira sada u pozadini pjesme I Don’t See You At The Club. Događaju se velike stvari i to nas je sve ohrabrilo u daljnim umjetničkim sanjarenjima!

Moj brat Vedran Ružić nedavno je objavio album koji je nagrađen Porinom za najbolji jazz album. Bow vs. Plectrum, Jazziana Croatica uskoro snima novi album, Zoran Majstorović ima odličan projekt, Damjan Grbac s projektom Gipuja, Problems (Kruno Levačić, Jurica Leikaff), Pavle Miljenović uskoro snima svoj autorski album, Pavle Jovanović je prošle godine snimio odličan album. Tu su još i Matija Dedić i Šimun Matišić, Bruno Mičetić, Darko Jurković Charlie, Marko Ramljak, Chui, Kozmodrom… Toliko kvalitetnih glazbenika i albuma… Pa nek netko kaže da je scena “mrtva”! 🙂

Možeš li nam najaviti neke svoje buduće projekte?

Upravo uvježbavam sekstet za snimanje novog albuma te početkom svibnja ulazimo u studio. Jedva čekam!

Koja je slijedeća svirka gdje te se može poslušati uživo?

Veselino Jazz Project, 24. travnja u Booze and Blues. Promocija Lukinog albuma “Romantic Egg Is Going Home”. Dođite i podržite Luku Veselinovića i njegov genijalan uradak!

Za kraj, što je tvoj cilj? Što te motivira da se baviš glazbom? Želiš li nešto poručiti ljudima svojom glazbom ili ih nekako dotaknuti?

Baš mi je drago da si postavila to pitanje jer nikada nisam više razmišljao o tome nego u posljednjih pola godine. Gledam jako puno intervjua velikih glazbenika i čitam biografije. Povijesno gledano, mnogi glazbeni su svjesno nadograđivali vrijeme u kojem su živjeli i bili su jako politički angažirani. Osobno mislim da nikad nije bio bolji moment da glazbenici budu manje politički angažirani i da probamo glazbom skrenuti pozornost na pozitivne stvari.

Danas je toliko kaosa, svi se prijete sa strahom i generalno su svi uplašeni; mislim da jedino što mi možemo napraviti je da tih sat i pol ljudi budu u potpunoj bajci. Je li ta bajka smiješna, razigrana, tužna ili uspavana, nije toliko bitno. Ako ljudi ostanu u fokusu tih sat i pol i nakon toga odu doma s nekom novom emocijom, super!  Barem što se mene tiče, ne zanima me politika i nemam televiziju zadnjih tri godine, ne čitam novine i ne pratim Dnevnik. Zanimaju me isključivo dobre stvari, pozitivni i dobri ljudi. Sve je napravljeno u smjeru da se bojimo i da budemo otuđeni, a smatram da nije sve tako crno i da nije tako malo ljudi koji su osviješteni i koji žele dobro. Samo ljubav i mir, jedino to ima smisla!

Komentari